U splitskoj Galeriji umjetnina postavljena je samostalna izložba Lane Stojićević, mlade i nagrađivane umjetnice koja je diplomirala slikarstvo u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina 2012. na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Godine 2012. dobila je Dekanovu i Rektorovu nagradu, dok je 2011. osvojila 1. otkupnu nagradu Zavičajnog muzeja grada Rovinja. Prošla godina je za Lanu Stojićević bila uspješna: bila je finalistica Nagrade Radoslav Putar za mladog umjetnika, dobitnica likovne nagrade za mladog umjetnika HDLU– a, uz Grand Prix nagradu Erste fragmenti. Od 2015. radi kao vanjska suradnica Umjetničke akademije u Splitu.

U novom projektu Villa Roza mlada umjetnica bavi se temom ilegalne, amaterske, odnosno neplanirane, stihijske gradnje betonskih vila – kolosa u posljednjih dvadesetak godina na području Dalmacije. Aktualna tema prezentirana je duhovito u materijalu koji je na prvi pogled neobičan, ali podcrtava kič-mentalitet investitora i vlasnika vila-betonjara koje su obično i obojene žarkim ili pastelno-fluorescentnim bojama: šarenim kičastim kolačima!

Vile i njihovi elementi arhitekture izrađeni su u malom mjerilu kao replike u kolačima, čime umjetnica „klikeraški“ kontrastira arhitekturu kao najtrajniju umjetničku kategoriju u prostoru i vremenu s kolačima / tortom koji su podložni brzom propadanju, uništavanju, odnosno trajanju. Uz replike vila u kolačima, na izložbi su predstavljene fotografije, nacrti i makete projekta Ville Roza, uz dodatak fotografija reprezentativnih primjeraka neplanske gradnje, čime umjetnica ironično mimikrira takvoj gradnji i pripadajućoj kič-estetici. Kustos izložbe Božo Kesić konstatira u predgovoru kataloga kako je „ta prešutno odobrena divlja gradnja postala specifikum lokalnog krajolika i prepoznatljiva inačica suvremene lokalne arhitekture“, a sve zato što država tolerira tu plemensku crtu naših ljudi koja se manifestira „opsesivnom potrebom za gradnjom kuće, koja se u arhitekturi najčešće utjelovljuje kao pitoreskni raj nakićen neostilskim dekoracijama, podsjećajući na bajkovite kućice/dvorce od slatkiša“. Katovi prepuni pseudo-stilskih ukrasa, od balustrada, preko elemenata vrata i prozora, govore u prilog današnjeg konzumerističkog društva, kada je i malom čovjeku dostupno da živi u dvorcu, bez obzira na to što je ta bajka na koncu svedena na apartmane za iznajmljivanje.

Ne tako davno, i u kontinentalnim dijelovima Hrvatske postojala je arhitektonska komisija koja se bavila ostvarenjima “nouveaux riches“ hrvatskog arhitektonskog sna od devedesetih na ovamo. Bivše uredništvo časopisa Čovjek i prostor, u sastavu Vinko Pregazić, Krešimir Graktalović, Krešimir Babarogina i Van Pljucko, osnovalo je 1998. Komisiju za prelijepo Ukazom čelništva ČIP– a, a cilj im je bio baviti se „odabirom stvarno najljepših arhitektonskih uradaka u gradu Zagrebu te širom Prelijepe naše“. Komisija sastavljena od afirmiranih arhitekata i povjesničara umjetnosti zaključila je da se „kuće na hrvatskim bregovima u ovom demokratskom i pluralističkom vremenu inspiriraju različitim uzorima, od hrvatskog srednjovjekovlja do Santa Barbare“ i da to časopis Udruženja hrvatskih arhitekata mora budno pratiti. Za postignuća na „polju sveudiljne arhitekturalnosti“ uratke su razvrstavali u tri kategorije: 1. Boli glava; 2. Puca glava i 3. Raspukla se svaka glava, a za godišnji prinos najvišoj kategoriji „Ni aspirin joj pomogao ne bi“ komisija je dodjeljivala nagradu Zlatni aspirin, dok je Zlatni apaurin bio predviđen za životno (ne)djelo. Ta komisija, čije su nominacije izazivale urnebesni smijeh i odobravanje velikog dijela struke, nije dugo trajala jer se otkrilo kako su tvorci nekih kičastih vila po obroncima Zagreba ujedno i velecijenjeni arhitekti, članovi UHA– e, koji ta nedjela iz jasnih razloga nisu potpisivali.

Ipak, u svakom vremenu, ma koliko progresivni borci protiv arhitektonskog kiča moraju pognuti glave pred moćnicima, javi se netko poput Lane Stojićević i našoj sivoj stvarnosti da tračak nade da i u mladoj generaciji postoji zdravi bunt protiv vizualnog i prostornog kulturocida.