U zagrebačkoj Galeriji Modro u Radićevoj 34 postavljena je izložba skulptura, crteža i slika iz ciklusa „Pušači“ istaknutog hrvatskog umjetnika Svjetlana Junakovića. Radi se o djelima inspiriranim umjetnikovim djetinjstvom koje je provodio u Šibeniku (tata mu je iz Šibenika), promatranjem skulptura glava na šibenskoj katedrali, kao i činjenicom da se nekada jako mnogo pušilo, što uključuje i samog Junakovića. Rekla bih da se tog detalja svi sjećamo iz djetinjstva, oblakâ dima oko glava naših roditelja i njihovih prijatelja. Pa eto, Junaković iz takvih malih detalja, sjećanja, crtica stvara novi ciklus djela u različitim tehnikama i ponovno uspijeva zadobiti našu pažnju. Prvi put je cijelu seriju „Pušači“ od 48 skulptura izlagao u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt 2020. godine, ali sada u manjem izboru, udružena s crtežima i slikama istoga motiva, funkcionira u novom prostoru male galerije na sasvim novi način. Ništa kod ovog umjetnika nije artificijelno, pretenciozno, pompozno, a njegovo je stvaralaštvo oduvijek bilo i ostalo duhovito i oštroumno, bez obzira na to je li posvećen djeci s ilustracijama ili odraslima s malo drugačijim tipom crteža i skulpture. Skulpturi se vratio kako bi prekinuo niz s ilustracijama i crtežima: on, naime, tako oduvijek stvaralački funkcionira.

Svjetlan Junaković (Zagreb, 1961.) diplomirao je kiparstvo na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu 1985. godine, a uz kiparstvo se kontinuirano bavi crtežom, slikarstvom i ilustracijama slikovnica. Dugo je djelovao u statusu samostalnog umjetnika, a sada je redovni profesor na ALU u Zagrebu. Za svoj je rad dobio brojne nagrade (Nagrada na Trijenalu hrvatskog crteža 2002., Nagrada Vladimir Nazor za godišnju izložbu skulptura u Gliptoteci HAZU-a, 2016., Bijenale ilustracije u Bratislavi). Samostalno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu: Firenca, 2016.; Bologna, 2015.; Mexico City, 2011.; Napulj, 2008.; Bruxelles, 2009.; Genova, 2009.; Lisabon, 2007.; Budimpešta, 2001.; Monza, 1996.; München, 1994. Autor je brojnih knjiga za djecu koje su izdane u tridesetak zemalja svijeta i nagrađene desecima relevantnih međunarodnih nagrada. Od 2016. objavljuje knjige za „The Magic Elephant Books“, izdavača iz Kine.

Kritika ga je uvijek s razlogom voljela jer je uspijevao kombinirati rad na ozbiljnom, „apstraktnom, samosvojnom crtačkom izričaju s infantilnim anatomijama, parodijom, letećim cirkusom“ (Borivoj Popovčak). Nikola Albaneže dobro je opisao Junakovićev modus operandi: „Ako bi se sudilo prema kriteriju uzvišenosti – tradicionalno pripisivanom visokoj umjetnosti – zaključak bi nedvojbeno glasio: Svjetlan ne postupa ozbiljno sa slikama. Upravo suprotno; zaigranost kojoj ni Pinokio ne bi imao što zamjeriti, ironijski kontekst i blagi podsmijeh, a nadasve duhovitost, stvorile su djela ispunjena bestežinskom lakoćom i toboganskom lepršavošću.“

Malo umjetnika sačuva te odlike kroz život, obično ih profesorska karijera ili egzistencija smrve i usišu u neki turobni ponor, ali Svjetlan (nomen est omen, očito) i dalje nakon svih godina pronalazi teme koje su uvjerljivo smislene. Kao bivši pušač, i sam se pita gdje je pošlo po zlu sa zabranama pušenja kad je u prošlosti duhan bio sveta biljka i lijek. Kako to da je najednom pušenje najveće zlo suvremene civilizacije, a ljudi se i dalje ubijaju, uništavaju, jedu GMO hranu, itd. itd. Uvijek ga u životu i umjetnosti zanima neki prostor dvostrukih značenja, dvostrukih pravila, nepotrebno opstalih šablona i tobožnjih koncepata po kojima tobože mora funkcionirati ljudsko društvo i svijet. Po čemu i zašto, tko je to odredio – često se pita Junaković u svojim radovima. U tom procesu on ne dotiče gorku satiru ili nihilizam niti ostaje neozbiljno na površini koju je samo „zagrebao“ kao dosjetku ili zafrkanciju.

A opet, svoje male skulpture pušača, koje su svedene na glave s rukama u obojenoj terakoti, postavlja na zid kao visoki reljef, da vise, „oduzete slobode u svojoj ovisnosti“, kako to zapaža Božica Dea Matasić u predgovoru kataloga. Meni se nameću neke drugačije asocijacije, da smo svi zajedno u ovom današnjem svijetu metaforički pušači i da smo već mnogo – i previše – toga „popušili“. Pušimo danonoćno. Pušimo svaki put kada gledamo Dnevnike i Vijesti s friziranom slikom „stvarnosti“. Tomu bi u prilog išla groteskna, iscerena lica Svjetlanovih skulpturica, koja su samo na prvi pogled zatočenici svoje ovisnosti, a zapravo im je to jedini preostali užitak da do kraja ne polude od kaosa i besmisla oko sebe.