U utorak je bio 100. rođendan istaknutoj hrvatskoj slikarici Veri Josipović (Ivanjska, 7. veljače 1923.), čime je postala naša najdugovječnija umjetnica. Veliki dio svojeg profesionalnog života provela je u inozemstvu, ali je ostala trajno uključena u povijesne tijekove hrvatskog modernog slikarstva.

Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu upisala je 1945., a diplomirala 1950. u klasi prof. Ive Režeka. Od 1950. sudjeluje na mnogim skupnim izložbama ULUH– a i LIKUM– a, a od 1964. izlaže pretežno u Italiji jer je živjela i radila između gradova Strese i Ascone. Rana studijska putovanja vodila su je u Francusku, Italiju i Sjedinjene Američke Države, a znatno razdoblje života provela je u Italiji i Švicarskoj, gdje je imala zapažene izložbe, živjela od prodaje svojih djela te redovito dobivala izvrsne kritike u tisku. U Zagreb se definitivno vratila 2004. godine.

Bila je prva umjetnica s prostora bivše države koja je uz tadašnjeg supruga Edu Murtića 1951. godine na studijskom proputovanju posjetila SAD i u New Yorku uživo vidjela djela apstraktnih ekspresionista i protagonista buduće kolorističke apstrakcije i tzv. slikarstva tvrdih rubova, među kojima Jacksona Pollocka, Barnetta Newmana, Marka Rothka, Philipa Gustona, Willema de Kooninga, Arshilea Gorkyja, Roberta Motherwella, Clyfforda Stilla i Ada Reinhardta, što je kasnije itekako utjecalo na njezinu morfologiju, kolorit i kontinuiranu temu pokreta i dinamike u kompozicijama slika, akvarela i reljefa, sve do početka 21. stoljeća.

Prvom samostalnom izložbom (u Zagrebu, u siječnju 1953.), nakon povratka iz Pariza i New Yorka, pobudila je pažnju originalnim motivima, „svježom i istančanom izvedbom smjelih veduta megalopolisa“ (Tonko Maroević). Uslijedilo je još nekoliko samostalnih izložbi u Rijeci, Borovu i Osijeku, posljednja s Edom Murtićem, da bi već 1958. izlagala i u prestižnoj milanskoj galeriji Bergamini, što joj je otvorilo put prema afirmaciji u talijanskoj sredini; u Milano se doseljava ranih 60-ih godina 20. stoljeća.

U više navrata tijekom 60-ih godina 20. stoljeća talijanski kritičari isticat će kako Vera Josipović (tada već pod umjetničkim imenom Vera Joss) potječe iz mediteransko-dalmatinskog prostora – što će im biti važnije od činjenice da dolazi iz Jugoslavije i tzv. Istočnog bloka – i vrlo objektivno valorizirat će njezino slikarstvo prema baštinjenom iskustvu morskog pejzaža kao „ključu morfološko-civilizacijske sinteze“ koji se prepoznaje u njezinim djelima. Giancarlo Pandini oduševljeno će 1965. pisati o „delikatnom luminozitetu umjetničinih spiritualnih pejzaža“, a Franco Passoni u predgovoru izložbe u Milanu 1969. godine poentirati kako kod „Vere Josipović postoji izražena lirska i intelektualno-racionalna komponenta koja je uspješno sublimirana u njezinim apstraktnim pejzažima“. Iako će kritika njezin stil unisono definirati kao prostor lirske apstrakcije (Oscar de Marchi), istaknuta likovna kritičarka Elda Fezzi u povodu umjetničine izložbe u Cremoni 1979. godine zapaža kako u apstraktnim kompozicijama Vere Josipović postoje „kozmički elementi i vizije svijeta, strukture i geste poput meteorita“.

Na I. rimskom bijenalu nagrađena je Zlatnom medaljom za slikarstvo 1969., u sekciji „Buduća imena“, a na 6. nacionalnoj izložbi suvremenog slikarstva u Imoli 1969. godine također Nagradom za slikarstvo. Godine 1970. izvela je mozaik za jedan hotel u Makarskoj. Od 1972. pa sve do početka 90-ih zaokupljena je ciklusima „Formi u pokretu“, kompozicijama u kojima slikarica istražuje snažne dubinske prodore oblika, linija i faseta prema nizanju mnoštva planova u slici, kao da se mjestimice igra manirističkom ubrzanom perspektivom ili novim, iluzionističkim op-art efektima u slici. U tom periodu prihvatit će se 1976. i brušenja čeličnih ploča, istog naziva ciklusa i elemenata forme, gdje na trenutak postaje bliska geometrijskoj apstrakciji Novih tendencija.

Nakon velike tuzemne pauze, prvom samostalnom izložbom vraća se u Zagreb 2015. u Galeriji Forum. Retrospektivna izložba u Muzeju Mimara 2018. zasnivala se na dijelu opusa koji je sama umjetnica sačuvala, a mnogi radovi raspršeni su joj po svijetu tijekom više od polustoljetne inozemne profesionalne aktivnosti. „Ipak nam je omogućen uvid u dominantne dionice, od nadahnutih urbanih panorama s početka 50-ih godina, preko ciklusa fitomorfnih crteža i slika s motivom cvijeća (donekle nalik viđenjima američke slikarice O´Keefe), zatim morskih i planinskih krajolika pa do sasvim apstraktnih kompozicija s naglašenom težnjom prema dinamizmu i prodorima u dubinu planova. Znatiželjna i za druge tehnike i materijale, okušala se u mozaiku, a iznimne domete ostvarila je s čeličnim pločama, koje kaptiraju raznovrsne svjetlosne odraze i tvore kadrove iznimnoga optičkog napona pa su dovedene u vezu i s iskustvima Novih tendencija. Svojom radnom parabolom i ostvarenim rezultatima neospornoga senzibiliteta Vera Josipović zaslužuje ozbiljniju valorizaciju i uklapanje u povijesni kontekst hrvatske umjetnosti druge polovice 20. stoljeća“, zapisao je Tonko Maroević. Bez obzira na to što je živjela u inozemstvu, njezin rad pratili su kolege Radoslav Putar i Ivan Picelj. Već tijekom studija na ALU-u upadala je u oči crtačkim i slikarskim talentom i starije generacije naših umjetnika uvijek su isticale da je bila snažna osobnost, al pari Edi Murtiću.

Izniman talent Vere Josipović za stilsko-morfološke sinteze potpuno na prvi pogled nepomirljivih apstraktnih dionica u njezinu djelu, svrstava je u sam vrh apstraktno-gestualnog slikarstva šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Već u ranijim temperama iz 50-ih godina 20. stoljeća Vera Josipović stvarala je plavičasto-crvene kompozicije s vrtložnim ili centrifugalno raspoređenim oblicima i linijama, koje će nas podsjetiti ne samo na futurističke kompozicije i dinamizam već i na senzibilitet blizak pojedinim fazama Františeka Kupke, od čega nije daleko ni orfizam Sonie i Roberta Delaunay. Čini se da je talijanska kritika pravilno bila na tragu tih utjecaja kada se kod Vere Josipović apostrofirao izraženi kozmički i kružni dinamizam oblikâ i kompozicije (orfizam spojen s tzv. drugim futurizmom), potpomognut specifičnim raskošnim i intenzivnim tonskim rasponom, a iznimno razgranata tradicija apstraktne morfologije u talijanskom modernom slikarstvu omogućila je objektivnu i posve neopterećenu recepciju radova Vere Joss. 

Ona se kroz isto desetljeće – u 60-im godinama 20. stoljeća – s lakoćom transformirala unutar različitih morfološko-tematskih obrazaca, gdje su se u podlozi lirskih apstrakcija mogli dešifrirati kubo-futuristički slojevi, gestualno-kromatske „mrežaste“ konstelacije bliske tzv. pariškoj školi i Alfredu Manessieru, Jeanu Bazaineu ili slobodno organiziranim meditativnim pejzažima Andréa Lanskoya. Na mnogim temperama pejzaža i cvijeća Vere Josipović iz 60- ih godina prepoznajemo kolorit i gestu, vertikalno strukturiranje kompozicije zadanog kadra blisko djelima Jeana Bazainea, ali i njegova talijanskog „brata“ po slikarskom senzibilitetu i morfologiji Antonia Corpore.

Radovi Vere Josipović nalaze se u fundusu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti i Moderne galerije, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Dubrovniku, Varaždinu i Skoplju te u brojnim privatnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu.