Prošlu godinu obilježio je zanimljiv fenomen na području popularnih novinskih tekstova i PR priopćenja o mnogim važnim kulturno-umjetničkim manifestacijama: više nego ikada ranije mogli smo pratiti kako u našem gradu imamo priliku doživjeti i posjetiti različite likovne/izložbene, književne i koncertne – poslastice. Te su nas “poslastice” dočekivale na službenim stranicama institucija i u službenim PR priopćenjima, poput MSU-a ili Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, dakle, “hramova” visoke umjetnosti, ali i u kulturnim emisijama Hrvatskog radija.

Da se naslutiti kako mladi stručnjaci za odnose s javnosti koji stoje iza takvih priopćenja, nikada nisu čitali ili se susreli s osnovnim postavkama sociologije kulture i umjetnosti ili estetike; klasifikacijom umjetnosti na tzv. nisku, srednju i visoku ili elitnu, ili kategorijama umjetničkog ukusa, a i kako će, uostalom, kad su odrasli u kičerskoj potrošačkoj kulturi gdje svaki proizvod mora biti lijepo/prelijepo/predivno/prekrasno upakiran kako bi funkcionirao po zakonima tržišta. Osim seksa, proizvode danas najbolje prodaju metafore hranidbenih senzacija, sa skrivenim podilaženjem vječnoj frojdovskoj oralnoj fiksaciji konzumenata: od ove će vam izložbe/koncerta/književne/kazališne poslastice curiti sline i rasti apetit. Takvo podilaženje nesvjesnom impulsu koji nas dovodi do oralne ekstaze nimalo ne pridonosi podizanju kvalitete ili popularnosti umjetničkog djela ili manifestacije. Naprotiv.

Jednom je istaknuti likovni kritičar i teoretičar Herbert Read napisao kako se između “intuitivnog shvaćanja umjetničkog djela i priopćavanja tog shvaćanja javnosti, nalazi duhovni postupak prevođenja sa svojim pravilima”, što uključuje “zahtjev da kritičar postupa časno i da vlastitim simbolima i metaforama ne zamjenjuje one kojima je težio umjetnik”. U tom kontekstu, i PR prezentacija važna je karika u lancu predstavljanja jedne izložbe ili umjetnikova djela, i ona bi morala slijediti estetski, intelektualno-konceptualni, mentalni, sociološki i emotivni obzor – ili razinu – umjetničkog djela. Prema Gillu Dorflesu, jednom od najutjecajnijih estetičara i umjetničkih kritičara 20. stoljeća, tako dobivamo “spoznajnu i estetsku disharmoniju ili asimetriju” koja smanjuje mogućnost pravilne, sveobuhvatne i kreativne percepcije kvalitetnog umjetničkog djela od strane publike.

To je, uostalom, strategija detroniziranja ljepote i vrijednosti umjetničkog djela koja trivijalizira njegov sadržaj, kao i stvaralački proces umjetnika. Umjetnik se svodi na kuhara, slastičara – tek jednake medijske slave poput velikih chefova – ali i na kičera ili kičista. Time ne dobivamo tobožnju demokratizaciju tzv. elitne ili visoke umjetnosti, već njezino tjeranje u kič i laž gdje se krivotvore mnogi vrijednosni aspekti umjetničkog djela. Ima u tim press priopćenjima nešto toliko subverzivno i destruktivno po umjetnička djela glazbe, književnosti, kazališta i likovnih umjetnosti, da gotovo ostavlja bez teksta. To vrijednosno izjednačavanje visoke, institucionalizirane umjetnosti i industrije zabave, kao i podilaženje psihologiji mase i infantilnom potrošačkom mentalitetu, djelomice ispunjava Marcuseova predviđanja o “jednodimenzionalnom društvu”. Sve postaje lako dostupnom poslasticom, jer umjetnost je tako jednostavna, prijatna i slatka, ne morate uložiti nikakav intelektualni napor da biste je konzumirali. Vaša razina znanja dostatna je da sve to fino “popapate”, ne želimo vas frustrirati i proizvesti dodatan stres tom strašnom elitnom kulturom. Uostalom, još se uvijek drastično razlikujete od onih koji jedu ćevape s lukom i slušaju turbo-folk ili uz Thompsona krste svježe pečenog janjca. Pri pomisli na neku “opernu poslasticu” razmišljate o princes-krafnima punjenima finom kremom, uz neki oratorij na sladolednu tortu kneza Pücklera, oblizujete se i na Chopina i Ivu Pogorelića, a uz spomen Knifera razmišljate o elegantno serviranom sushiju i kremi od sezama.

Pitanje svih pitanja jest kakve imamo asocijacije kada se radi o najavama apstraktne ili ideološki obojene likovne i književne umjetnosti, o djelima tzv. društveno progresivne umjetnosti ili suvremenoj bijenalnoj glazbi. Taj diletantski odnos prema umjetnosti posljedica je kronično loše opće kulture onih koji pišu takve tekstove i priopćenja i kojima nije ni na kraj pameti glasovita Brochova teza o “kapi kiča u svakoj umjetnosti” pa da bi se subverzivno, po uzoru na Marcela Duchampa, Jeffa Koonsa ili Woodyja Allena, s njom poigravali. Pred nama je guranje visoke umjetnosti u sferu “kičerskog uživanja i naslade koja pomiče granice umjetnosti prema pseudo-umjetnosti”, kako je to definirao Ludwig Giesz, još jedan značajni svjetski fenomenolog kiča. On se, prema Gieszu, očituje u fenomenu uživanja bez primjesa refleksije ili razmišljanja/kontemplacije, gdje je “jedra, bujna, sočna prisutnost objekta uživanja već dovoljna”, a estetske i vrijednosne kategorije zamijenjene su nasladom.

To što u takvom redoslijedu stvari umjetničke manifestacije, premijere i izložbe najvišeg ranga postaju tzv. plemenitim kičem u kičerskoj režiji PR djelatnika, uronjenih u frivolnu viziju prefine i prelijepe umjetnosti, čini se da gotovo nikoga posebno ne zabrinjava. U dobu kulturnog infantilizma, to je možda zadnji očajnički pokušaj da se novim slojevima publike elitna umjetnost prikaže kao nešto zabavno, bezopasno i lako probavljivo.