Pavle Pavlović jedan je od onih umjetnika koji ne izlažu previše često – ne zato što nemaju što reći ili muku muče s idejama što i kako slikati, već stoga što je slikarski svijet ovog umjetnika složen: analitičan, kritičan prema današnjem društvu i civilizaciji, a istovremeno kontemplativan i duboko filozofski usmjeren. Nova velika serija slika pod nazivom „Trijumf vrlina“ izložena u novootvorenoj zagrebačkoj galeriji Trotoar do 12. srpnja, Pavlovićeva je intimna epopeja oko svih pitanja koja ga zaokupljaju kada promatra do koje je točke razvoja stigao suvremeni čovjek, i za one koji ovog slikara prate zadnjih desetak godina, vrlo je smislen nastavak njegovih ranijih tema i motiva.

Pavle Pavlović (Beograd, 1983.), završio je Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu 2002. godine. Studirao je na Slikarskom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Zlatka Kesera, a diplomirao 2010. u klasi prof. Zoltana Novaka. Od 2016. asistent je na ALU u Zagrebu, na slikarskom odsjeku.  Živi i radi u Zagrebu i Samoboru. Do sada je izlagao na više samostalnih i skupnih žiriranih izložbi na kojima je bio vrlo zapažen, a od nagrada i rezidencija sudjelovao je na: 2019. DE/KONSTRUKCIJA SLIKE art rezidencija, Leipzig, Njemačka; 2016. Nagrada Iva Vraneković, 33. Salon mladih, Zagreb; 2015. Salzamt art rezidencija, Linz, Austrija; 2014. Glo‘ art rezidencija, Lanaken, Belgija; 2012.- 2013. One sided story art rezidencija, Spinnerei, Leipzig, Njemačka i 2011. ESSL AWARD CEE 2011. Collector’s Invitation prize, Beč, Austrija.

Na ovom je ciklusu ulja na platnu radio zadnje tri godine, i od ukupno trideset i pet slika sada je u Zagrebu izloženo njih trinaest, dok je dio slika još na izložbi u Milanu.

Izložba u galeriji Trotoar – iako vrlo PR– ovski pompozno najavljivana – nije neka dopadljiva i površna dekorativna izložbica ili tzv. pametna i pretenciozna izložba gdje slikar u slike hermetično „trpa“ sve što mu je ikada palo na pamet. Pavle Pavlović uspješno plovi Scilama i Haribdama hrvatskog recentnog slikarstva, vjerujući u vlastite postavke i vrlo kritički pogled prema konzumerističkom, površnom, artificijelnom društvu današnjice, gdje su sve vrijednosti kulture zamijenjene nekim lažnim principima. I u ovoj seriji slika Pavlović brutalno ironijski pokazuje naličje procesa u kojemu su ljudi danas postali totalni narcisi i sebe stavljaju u središte cijelog svijeta, odnosno, meta-univerzuma. Sve je srušeno, i religija, kultura, a ljudi traže svoje idole u lažnim virtualnim svjetovima, glupim memovima, filmovima i kičerskom anti-kulturom digitalnog vremena. Parodirajući takvo stanje, slikar progovara kroz osobnu formu hiperrealizma, gdje kroz mnoštvo planova ukazuje na problem gubljenja humanog središta. Ovalne kompozicije s oblacima podsjetit će nas na barokne sakralne kompozicije, samo što je sada u njihovom središtu neki tupasti ljudski lik koji pripada sferi pop-kulture ili smatra da ako nešto nije objavljeno na platformama kako ne postoji kao biće za sebe.

Promatrajući njegove slike nameće mi se misao: „Toliko ljudi oko nas, a nema čovjeka…“ i zato se osim statusnim stvarima okružujemo kućnim ljubimcima. Već je u nekim svojim ranijim ciklusima Pavle Pavlović načeo temu suvremene kataklizmične civilizacije, ozračja alijenacije i anomije, propadanja mnogih društvenih i ljudskih vrijednosti, dokidanja etike pojedinca i grupe ili gubitka osobnog identiteta. Metijerska dorađenost i perfekcionizam u tehničkom smislu služe isključivo tomu da se na promatrača što snažnije prenese ozračje i poruka slike.

Pavlović direktno u nekim slikama aludira na potpunu zaluđenost mačkama na internetu, ili ufanje u neke lude idole prikazane kao horoskop jer nemamo više intimnih prijatelja s kojima bismo mogli povjerljivo razgovarati. Druge su slike manjih formata prilično psihodelične i pokazuju neurozu i psihozu današnjeg društva, totalno ubrzanje života koje nema smisla, zapravo, kompletnu izluđenost ljudi. Šareni kičasti kolači i krafni samo nas još više guraju u depresiju jer smo i iz njih napravili svojevrsnu religiju; koliko samo ima fotki kolača na platformama kao vrhunac prijateljskih druženja?

Iza svog tog virtuoznog slikarstva i na prvi pogled opće raskoši i šarenila, Pavle Pavlović vrlo oštro parodira naše društvo, ali bez dociranja i mučenja promatrača s nekim neprobojnim rebusima. Ipak, ne odlazi u tamne sfere i s ovih slika ne zrači depresija ili težina. Mogli bismo ih imati doma na zidu bez da posegnemo za normabelom ili suicidom. One su na jedan sasvim bizaran način lijepe, i vrlo bliske nekom biblijskom upozorenju kako ne živimo ispravan život ispunjen vrlinama. Čovječanstvo je postalo oholo, nadmeno, površno i narcistično bez mjere. Imati takav jedan slikarski memento uz sebe ne čini mi se lošim rješenjem ili iskustvom.