Nedavno nas je napustila istaknuta dubrovačka arhitektica Olivera Bravačić, koja je svojim projektima modernih arhitektonskih oblika značajno pridonijela izgledu današnjega Grada.

Rođena je 14. ožujka 1930. u Šapcu, Srbija, a diplomirala je na beogradskom Arhitektonskom fakultetu (predmet Stambene zgrade) 1954. kod profesora Mate Bajlona (Baylona), važnog protagonista međuratne bosanske moderne arhitekture. U razdoblju od 1954. do 1958. živjela je u Sarajevu radeći kao asistentica na Arhitektonskom fakultetu na Odsjeku za slobodno crtanje. Osim arhitekturom, bavila se dizajnom interijera, grafičkim dizajnom i opremom knjiga za izdavačke kuće Prosvjeta, Svjetlost i Džepna knjiga. Bila je suradnica magazina Nova žena te je uređivala modne i interijerske priloge s vrlo vještim skicoznim crtežima.

Godine 1958. preselila se sa suprugom, dubrovačkim arhitektom, urbanistom i slikarom Stefanom Bracom Bravačićem, i s dvjema kćerima u Dubrovnik te se zaposlila u tek otvorenom arhitektonskom birou “Arhitekt”, u kojemu je radila kao jedan od vodećih projektanata sve do umirovljenja 1985. godine.

Zgrade koje je projektirala i na kojima je radila u arhitektonskom birou „Arhitekt“ uključuju Robnu kuću Srđ, zgradu uprave Luke Dubrovnik, stambene zgrade i pet nebodera u Gružu, četiri nebodera u Lapadu – popularno zvana „Mercedesovi“ zbog specifičnog trokrakog tlocrta; zatim niz stambenih zgrada s polivalentnim trgovinskim i uslužnim sadržajima u prizemlju u Ulici Iva Vojnovića kod skretanja za bolnicu, zgradu Mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te dogradnju i modernizaciju postojeće zgrade MUP– a, poznatije kao Vila Palma.

Kao arhitektici koja je i te kako bila svjesna ambijentalnih vrijednosti Dubrovnika i blizine stare gradske jezgre, veliki joj je izazov bio projektiranje zadataka većih stambenih jedinica s pedeset ili šezdeset stanova, stoga je posebnu pažnju usmjeravala na razvijanje tipova tlocrta koji rastvaraju i dinamiziraju tzv. monolitne volumene ili velike masivne blokove. Smatrala je da su više zgrade i neboderi primjereniji Lapadu, što dalje od dubrovačke povijesne jezgre, i da bi tu spomeničku zonu trebalo odijeliti od ostalih dijelova grada velikim zelenim omotačem kao vizualnom cezurom. U svojim neizvedenim i izvedenim projektima inzistirala je na lođama kako bi povećala kvalitetu života stanovnika, a tu je komponentu preuzela od profesora Mate Baylona, deklariranog pobornika modernih arhitektonskih načela Adolfa Loosa i tzv. slobodnog tlocrta. Međutim, u jednom će intervjuu za ULUPUH 2022. godine istaknuti kako nije uvijek mogla utjecati na završni izgled svojih vrlo razrađenih i dotjeranih projekata prema načelima moderne arhitekture, jer je to poratno vrijeme bilo period izrazite potrebe za stanovima radi ubrzanog naseljavanja novih dijelova grada: „Općina i Zavod za izgradnju Dubrovnika, koji je osnovan nakon potresa 1979. godine, bili su glavni investitori. Za njih smo pravili stambene objekte. Poslije je izgrađeno i naselje Nova Mokošica. Tu su tek nikle te ogromne zgrade, odnosno nizovi velikih zgrada. To je danas jedno još puno izgrađenije naselje. Možda je bilo nešto ideološko u toj želji da se grade velike zgrade, da se dokaže suvremeni trenutak, progres. Ja ne znam što je bilo u glavama rukovodilaca tada. Znam da su ljudi trebali stanove. I znam da su sve moje zgrade kasnije promijenjene tako što su zatvorili lođe da bi se dobilo još više prostora. Većina stanova je zatvorila lođe koje su toliko potrebne u ovom podneblju. Smatrala sam da je to neophodno. Vrlo rijetko ćete u Dubrovniku vidjeti nekoga da sjedi i pije kavu na lođi.“ Naime, lođa je jedan detalj koji svaku kuću ili zgradu otvara prema vanjskom prostoru i posebice je važan u mediteranskom podneblju, ali i u kontinentalnim regijama, kako bi stanovnici imali pristup svježem zraku i insolaciji. No i u današnjoj se arhitekturi masovno lođe na zgradama zatvaraju kako bi se dobilo još par kvadrata za ormare ili radni prostor i time se dokida ideja otvorenih stambenih prostora, a o ružnoći pročelja mogu se kontinuirano pisati traktati.

Olivera Bravačić, od milja zvana Vera, desetljećima je promatrala kako logika kapitala nesmiljeno uništava kvalitetu i standarde novosagrađene dubrovačke arhitekture, smatrajući to porazom ideala generacije svojih profesora – ali i svoje – koji su svi odreda bili inozemno školovani arhitekti kod najpoznatijih protagonista europske moderne međuratne arhitekture. Stroge norme koje su još sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća funkcionirale u projektiranju stambenih zgrada na dubrovačkom području, nakon Domovinskog rata podlegle su privatnim investitorima i „tko je jači, taj tlači“ sistemu razmišljanja. Pala je u četvrti plan i provjera da se ne grade previsoke i prevelike katnice na potencijalnim klizištima, bez obzira na dublja ukopavanja temelja.

Kao jedan od svojih najdražih projekata isticala je niz stambenih objekata na Vojnoviću, koji se kolokvijalno zovu po butigi Brbora. „Možda zato što te zgrade nisu visoke. One su jedine koje u Dubrovniku imaju atrije sa zelenilom i stubište s galerijama iz kojih se ulazi u stanove. Zamišljala sam da će se djeca tamo igrati po galerijama i atrijima, a da će ih majke moći lakše nadgledati jer nisu na ulici“, smatrala je Vera Bravačić, arhitektica koja će trajno ostati zapamćena po uspješnom modelu sinteze svih umjetnosti, ali i pejzaža i hortikulture s arhitekturom.