Prošlog četvrtka u Zagrebu su istovremeno otvorene dvije izložbe koje jedna s drugom na prvi pogled nemaju nikakvih dodirnih točaka, ali pokazat će se da ih neke perceptivno-emotivne razine doživljaja ipak povezuju. U Galeriji Josip Račić otvorena je izložba skulptura „Sjećanje na jedno ljeto“ kiparice Renate Vranyczany Azinović, na kojoj je autorica osmislila ambijent sa skulpturama kupača, odnosno, ljudi koji se sunčaju na plaži te vrlo zanimljive primjere skulpture poetskog realizma na temu jata ribâ u manjem formatu.

U galeriji Forum, kustosica Branka Benčić predstavila je izložbu „Parkour“ u značenju pojma urbanih performativnih praksi, odnosno, kombinacije pokreta koji je razvijen iz specifičnog treninga kroz urbane prepreke. Na primjerima radova Ante Babaje, Nemanje Cvijanovića, Igora Eškinje, Igora Grubića, Grupe šestorice autora, Vlatke Horvat, Luize Margan, Ferhata Özgüra i Neše Paripovića, autorica izložbe pokazuje istraživanja različitih umjetničkih, kulturnih i društvenih praksi koje na različite načine „koriste“, angažiraju, dinamiziraju i prisvajaju javni prostor kroz medij fotografije, videa i filma. Neke urbane akcije i intervencije imaju karakter prosvjeda, a neke intimnog umjetničkog čina, no zanimljivo je kako je autorica predstavila različite umjetničke pozicije u urbanom tkivu, „ukazujući na urbani kontekst kao društveni i kritički poligon, vrstu igrališta“ (Branka Benčić).

Za idealni kontemplativan doživljaj obiju izložbi bio je potreban prazan galerijski prostor, lišen ljudi, daleko od bučnog otvorenja. Renata Vranyczany Azinović svoje kupače stavila je u kontekst koji nije nimalo jednodimenzionalan, plošan i dekorativan, već ukazuje na ne/mogućnost komunikacije, temu uspostavljanja nužne izolacije na plaži, ali i intimnu izloženost individue drugim pogledima, koja može proizvesti stres. U grupi ljudi, često smo sami sa svojim mislima te doslovce potpuno ogoljeni, deprimantno nezaštićeni.

Kao što se izložba u Galeriji Račić ne može svesti samo na ambijent koji doživljavamo emocijama, tako i izložba u Galeriji Forum nije usmjerena na teoriju, već prema riječima autorice Benčić istražuje „poetske i političke mogućnosti, fizičke i konceptualne prepreke, prilagođavajući se mentalnim i emocionalnim preprekama kao i fizičkim barijerama, u interakciji urbanog okoliša, gradskog života i odnosa prema tijelu“.

U toj bizarno toploj novembarskoj večeri zagrebačkih otvorenja, izložba Renate Vranyczany Azinović posjetitelje sjetno vraća u dane ljeta i mora, ispunjavajući galerijski prostor nostalgijom koja remeti pojam protjecanja vremena i logične smjene godišnjih doba, dok radovi domaćih i stranih umjetnika u galeriji Forum podsjećaju na to kako se inteligentni kreativci domišljato „igraju“ s društvenim karakterom urbanog prostora i tekuće političke stvarnosti. I upravo zato, kao da obje izložbe jednakim intenzitetom traže osamljenost i kontemplaciju, ponavljajući misao književnika Mauricea Barrèsa: „Dosta sam se namučio u tom prostačkom čovječanstvu. Bježimo, vratimo se u umjetnost!“