Izložba koja upravo traje u nekadašnjoj kući pionira akcijskog slikarstva i apstraktnog ekspresionizma Jacksona Pollocka u Istočnom Hamptonu (NY) – i danas važnoj umjetničkoj zakladi Jacksona Pollocka i njegove supruge Lee Krasner – nazvana je “Apstraktni ekspresionizam iza Željezne zavjese”, a izložena su djela petoro umjetnika, među kojima i hrvatskog slikara Ede Murtića. Predgovore izložbi napisali su Philip Ryland, ravnatelj venecijanske Kolekcije Peggy Guggenheim, ravnatelj splitske Galerije umjetnina Branko Franceschi te Helen A. Harrisson, ravnateljica Kuće Pollock-Krasner. Na toj izložbi predstavljene su dvije Murtićeve slike, “Bijela pozadina” koja se inače nalazi u MSU i “Plavo crveno na smeđem” iz 1959. godine, koja se nalazi u zagrebačkoj Fondaciji Murtić.

Uz Murtića, izložena su djela poljskog umjetnika Tadeusza Kantora, rumunjskog Romula Nutiua, Jana Kotika iz Češke te Andreja Jemeca, vrlo značajnog slikara iz Slovenije, jedinog među tom petoricom koji je još živ. Jedan od inicijatora izložbe je Fondacija Joane Grevers, čije je sjedište u Njemačkoj. Joana Grevers članica je odbora londonskog muzeja Tate Modern, kao i venecijanskog muzeja Peggy Guggenheim. Edo Murtić putovao je Amerikom 1951. i 1952. godine kada se, među ostalim, susreo s akcijskim slikarstvom Jacksona Pollocka, kao i sa samim umjetnikom. Murtić se tada upoznao i s iznimno važnim slikarima novih apstraktnih tendencija, Jamesom Brooksom, Willemom de Kooningom i Richardom Diebenkornom, a po povratku u Hrvatsku, 1953. godine, priredio je izložbu „Doživljaj Amerike“ koja je potpuno promijenila stilsko-programatski smjer slikarstva i upravo je Murtić – uz članove grupe EXAT 51 – pokazao na smjer prekida s doktrinom soc-realističke umjetnosti prema enformelu, tašizmu i apstraktnom ekspresionizmu. Djela iz ovog ciklusa Murtić je predstavio na izložbama u Salonu udruženja likovnih umjetnika Srbije (ULUS) u Beogradu i Salonu udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH) u Zagrebu.

Edo Murtić ostavio je dojam i na kolekcionarku Peggy Guggenheim, koja je 1964. godine nenajavljeno došla u tadašnji Murtićev atelje u Martićevoj ulici u Zagrebu, neposredno nakon drugog slikareva zapaženog predstavljanja na Venecijanskom bijenalu, i tom je prilikom otkupila njegove dvije slike.

Ova izložba ne bi nas trebala iznenaditi jer i prema riječima kustosa Branka Franceschija, nema nikakve dvojbe oko toga da djela Ede Murtića u svijesti najšire publike i u prosudbama likovnih kritičara predstavljaju sam vrh i idealno, optimistično otjelotvorenje estetskog fenomena socijalističkog modernizma koji je suštinski obilježio drugu polovicu dvadesetog stoljeća hrvatske likovne umjetnosti i zajedničkog, sada povijesnog, jugoslavenskog kulturnog prostora. „Murtićevo slikarstvo, a posebno se to odnosi na prijelomne pedesete i šezdesete godine, u polju likovnog izraza svojim vedrim intenzitetom optimalno je odražavalo pozitivne aspekte ambicije državne politike za stvaranjem socijalističkog društva humanog tipa, bliskog zapadnim demokracijama, koje je u globalnu hladnoratovsku podjelu uvelo pojmove i praksu nesvrstanosti i samoupravnog socijalizma. Generaciji mojih roditelja upravo će Murtićeve kolorističke eksplozije i sloboda geste označiti kraj poslijeratnog siromaštva i poslovičnog sivila socijalističkih društava. Murtićeva umjetnička karizma učinit će ga mostom koji je zahvaljujući njegovom uspjehu na prestižnim međunarodnim manifestacijama poput, između ostalih, Venecijanskog bijenala i Dokumente, lokalnu umjetničku scenu spajao s njenim međunarodnim pandanom“, rekao je Franceschi.

Već se duže vremena u svijetu proučava apstraktno slikarstvo „iza željezne zavjese“, kao fenomen koji je u poslijeratnoj stvarnosti Europe čvrsto povezivao umjetnike i intelektualce sa Zapada i Istoka, brišući mit o strogoj neprobojnosti i cenzuri političkog sustava prema umjetnicima. Tako je, uostalom, stvorena paradigma tzv. socijalističkog modernizma.

Ova američka izložba trebala bi se iduće godine preseliti u praški Nacionalni muzej.