Zamislite epizodu Alana Forda u kojoj Broj 1 okuplja svoju grupu TNT radi posebnog zadatka, otkrivanja i hvatanja onoga tko noću prolijeva boje po ulicama Manhattana, štoviše, po Upper East Sideu, nervirajući umjetnički obrazovane i estetski visoko istančane stanovnike tog dijela grada. Gradonačelniku već noćima, u gluho doba, toliko zvone telefoni s prijetnjama najutjecajnije gradske elite, koja inače veliki dio prihoda slijeva u donacije za gradske muzeje i galerije, da mu je jedino preostalo angažirati grupu TNT jer policija nije uspjela pronaći drske i spretne grafitere.

Oh, wait… ali nije u pitanju New York, već naš bijeli Zagreb-grad. I nije u pitanju fikcija, već je naručitelj „oslika“ naš gradonačelnik glavom i bradom. Taj naš jadni Zagreb, koji već odavno nije bijeli, a ni plavi – možda bi mogao proći pod desetak nijansi sive – žrtva je iživljavanja svih nomenklatura gradske vlasti još od vremena Univerzijade, kada su sirotom gradu možda zadnji put svi unisono željeli dobro u urbanističko-arhitektonskom smislu. Od tada na ovamo samo bilježimo kako nam se pred očima (struke) nižu manje ili više strašni potezi, tješeći se „pa nije baš toliko strašno“ ili „mogli smo i gore proći“.

Nakon što smo zaista užasno prošli s novom prometnom regulacijom segmenta Stare Vlaške – koja je zadnjih nekoliko dana neobjašnjivo uklonjena, i koja je stanovnike sjevernih dijelova grada bacila u očaj jer sad imamo samo jednu prometnicu, Ribnjak, koja vodi prema Donjem Gradu, a u koju se slijeva promet iz svih sjevernih područja – Voćarsku i Vončininu ne spominjem jer idu više prema istoku – sad se ad hoc radi potez koji ništa zapravo prometno neće riješiti, nego samo stvoriti nove prometne čepove. No, hajde, još bismo i podnijeli to što se izvan „rush hours“ uvela nova prometna regulacija, ali ovakvo oslikavanje asfalta na potezu od vrha Masarykove u Preradovićevu zaista je trešnjica na vrhu šlaga.

Radi se, naime, o potpunom nerazumijevanju gradske arhitektonske baštine, okolne stilske povijesne gradnje – dakle, konteksta samog lokaliteta koji je bremenit historicističkom, art déco i modernističkom arhitekturom. Takvo okruženje zahtijeva iznimno pažljive intervencije drugih medija i tehnika oslikavanja i ne podnosi tako agresivne i šarene uratke. Osobno mi čak nije problem što je slavni grafiter Lunar pozvan bez javnog natječaja ili poziva. Problem je u tome što njegova intervencija nije primjerena povijesno-stilskom kontekstu i lokaciji i što cijeli koncept ne mogu izvući ni mica-mace

Već sam ovdje pisala o onom neslavnom oslikavanju lika brkatog nadničara s čačkalicom u ustima na zidu kaptolskog parka Opatovine, gdje je također motivom oslika potpuno promašena povijesna lokacija. Nitko od struke zapravo ne razumije zašto se u povijesno tkivo najužeg centra ubacuju takve agresivne „piture“ i zašto se barem nije konzultiralo s HDLU-om koji vrvi umjetnicima iskusnim u oslikavanju zidova, podova i ulica, virtuozima tzv. iluzionističkog slikarstva svih stilova i predznaka. U tako stilski zahtjevnu gradsku jezgru trebalo bi se intervenirati vrlo pažljivo osmišljenim varijantama iluzionističkog slikarstva i oslika, a pitanje je što bi asfalt / parter podnio jer Facebook već gori od komentara da ljudi koji imaju epilepsiju tako agresivne boje i oblike teško podnose dok tuda prolaze. Komentari na ovu intervenciju nadrealno su maštoviti i duhoviti, što bi bilo izvrsno da je sve ostalo unutar nekog stripa, a ne naše otužne stvarnosti.

Možemo li ići tako daleko pa reći kako neki iz sadašnje postave gradske vlasti imaju malo i ideoloških problema sa svime što je građansko, a ne civilno, pa baš u sjever i centar grada bacaju pseće bombice pune boje ili nezgrapne betonske žardinjere i blokade, efekta „šestarom u oko“? Zar grad nije dovoljno ranjen nakon potresa? Treba li još i pojačati efekt tako da centar izgleda kao Istočni Berlin 1947.? Možda ne razumijem taj koncept radikalne dekonstrukcije povijesne gradske jezgre, dopuštam. Možda sam previše opterećena poviješću, možda sam predugo boravila po buržujskom Parizu i Beču pa sam puna malograđanskih predrasuda prema avangardnim potezima recentnih urbanih intervencija.

Zašto se nikako ne možemo ugledati na bolje i iskusnije od sebe pa na Zagreb primijeniti najbolja rješenja oslikanih intervencija, u kojima sudjeluje crème de la crème naših likovnih umjetnika? Malo bi nedostajalo da i pomoću takvih pažljivo osmišljenih oslika u centru – poput sakrivanja oronulih fasada – postanemo istinska kulturološka atrakcija za turiste. Kome to nikako nije jasno da radikalni grafitni oslici ne pripadaju povijesnoj jezgri grada? Zašto na nekom dijelu partera ne mogu biti barokne vitice, iluzionistički elementi art déco arhitekture ili u određenom kontekstu De Stijl ili Bauhaus modernistički uzorak s primarnim bojama (crvena, žuta, plava)? Mi to sve imamo u srcu grada, a to što se netko nikada nije zatekao u interijeru art déco ili Weissenhof kuće ili modernističkom stanu s citatima Le Corbusierovih rješenja, nije moj problem. Ili to sve neki od nomenklature doživljavaju previše retro-buržujski, zaboravljajući kako su arhitekti tog razdoblja gotovo svi bili progresivni ljevičari? Zašto se nitko nije sjetio angažirati nekog umjetnika da naslika Poirota na fasadi ili nekoga od naših slavnih međuratnih arhitekata, muzičara, baletana, opernih pjevačica i pjevača, izumitelja itd.? Zašto već negdje na zidu ili parteru nemamo Slavoljuba Penkalu ili Petra Preradovića, primjerice? Turisti bi to fotkali kao sumanuti. Mreže bi gorjele od hashtagova #zagreb.

Tako malo nedostaje da po nekim intervencijama budemo izvrsni, da budemo grad-primjer, ali kao da nas prati prokletstvo 16. paralele. Među najluđim komentarima na društvenim mrežama ističe se onaj kako je investitor „kuće bez prozora“ u Preradovićevoj pronicljivo znao zašto mora dati projektirati kuću bez prozora na toj lokaciji. Postajemo zaista grad u kojemu se stanovnici centra neće veseliti dok otvaraju prozore prema ulicama, u strahu od onoga što moraju gledati bez mogućnosti izbora. Osim trajne selidbe.