U zagrebačkoj Galeriji Kranjčar otvorena je izložba doajena apstraktne geometrije Jurja Dobrovića i njegova mlađeg kolege, afirmiranog hrvatskog umjetnika Duje Jurića. Radi se o kustoskom konceptu Mladena Lučića pod nazivom „Mentalni sklop – mentor i sljedbenik“ u kojemu se u ciklusima predstavljaju po dva eminentna hrvatska umjetnika starije i mlađe generacije koje ujedno povezuje stilska, morfološka i konceptualna bliskost izričaja. Ovaj ciklus izložbi problemski je postavljen kako bi analizirao odnose na relaciji mentor – sljedbenik u kontekstu idejne i umjetničke povezanosti, a ne kao odnos profesora i učenika, mada je ova serija izložbi imala i takvih primjera. Lučić pojašnjava kako se pod pojmom mentor prvenstveno misli na osobu koja je svojim djelovanjem ili dijelom svog opusa umjetnička inspiracija autoru koji barem jednim djelom stvara pod duhovnom aurom ili inspiracijom svog trenutnog ili stalnog uzora.

Juraj Dobrović je uz Ivana Picelja i Vjencelava Richtera bio jedan od uglednijih protagonista geometrijske umjetnosti u drugoj polovici prošlog stoljeća, i u svojem je radu koristio matematičke proračune i premise kako bi analitički varirao geometrijske oblike svojih slika, slikoreljefa, serigrafija i prostornih konstrukcija, što ga je dovelo i do umjetnosti koja se bavi iluzijom prostora s elementima op-art-a, ali i kinetičkim objektima i reljefima. Dobrovićevo je likovno nasljeđe ostalo otvoreno, s mnogo intrigantnih mogućnosti – jer matematičke varijable, nizovi, redovi i kombinacije ne poznaju granice – što je dvadesetak godina kasnije počelo sustavno intrigirati umjetnika Duju Jurića, danas jednog od rijetkih dosljednih „geometričara“ u recentnoj hrvatskoj umjetnosti. Obojica umjetnika poznati su kao precizni, analitični i racionalni stvaraoci, koji su razradi svojih djela posvećeni do najvišeg stupnja. Tako su grafike u sitotisku Duje Jurića među najboljima ikad tiskanima u povijesti hrvatskog sitotiska kojima se ne može pronaći niti mikronska greška u otisku, jednako kao što su reljefi i slike Jurja Dobrovića remek-djelo preciznosti.

No ni Dobrović niti Jurić nisu ostali zarobljeni u intelektualnim shemama i hladnoj, cerebralnoj kombinatorici geometrijskih mogućnosti, nego kod obojice u djelima postoji metafizička i meditativna razina stvarnosti i umjetničkog doživljaja. Jednako tako, nisu se tokom svojeg umjetničkog stvaranja zadržali u nekim već prepoznatljivim i prokušanim vizualnim formulama, već su nastavili mijenjati mogućnosti – danas već i tradicije – apstraktne geometrije. Ponekad nam se čini kako su obojica već došli do zaključka da je ova naša dimenzija stvarnosti tek jedna velika iluzija, i kako prividnim uvođenjem reda i racia u život i umjetnost pojedinac dobiva samo tek jednu bitku protiv kaosa i ništavila.