U zagrebačkoj Modernoj galeriji postavljena je retrospektiva slikara Slavka Šohaja (Zagreb, 1908.-2003.), jednog od najznačajnijih predstavnika slikarstva modernizma i intimizma, danas tzv. klasika modernog slikarstva. U kritičkoj selekciji Igora Zidića, odabrano je stotinjak uljanih slika, studija, crteža i grafika, najvećim dijelom iz donacije umjetnikove udovice Hede Šohaj 2016. godine, kao i iz ranijih umjetnikovih donacija Modernoj galeriji 1999. i 2000., ponešto iz starijeg fundusa Moderne galerije te nekoliko djela iz drugih muzejsko-galerijskih institucija, kolekcija i pojedinih vlasnika. Izložena djela obuhvaćaju vremenski raspon od ranih tridesetih do kasnih devedesetih godina 20. stoljeća.

Slikarstvo je studirao na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu u klasi profesora Becića i Babića. Nakon Akademije kao stipendist francuske vlade boravi u Parizu od jeseni 1931. do jeseni 1932. te ga tamo očaravaju Cézanne i Matisse, ekspresionizam i fovizam. Druga velika ljubav Slavka Šohaja bila je glazba pa po povratku iz Pariza 1933. godine, upisuje studij glasovira kod prof. Svetislava Stančića. Međutim Šohaj nikada nije javno nastupao, već je glazba bila i ostala njegov intimni fragment posvećenja i meditacije. Od 1935 radio je kao crtač u Arheološkom muzeju u Zagrebu, sve do umirovljenja 1965. Po povratku iz Pariza intenzivno slika i izlaže, naročito s Grupom trojice (Babić, Becić, Miše), s kojima prvi puta 1934. izlaže u Zagrebu kao njihov gost – ponovno 1935. godine – te na skupnim izložbama hrvatskih umjetnika 1937., 1939. i 1940. godine. Pred početak rata još jednom kratko 1939. boravi u Parizu. Izlagao je i na Venecijanskom bijenalu 1942. s tadašnjim izborom hrvatskih umjetnika. Nakon rata 1952. godine dobiva priliku da samostalno izlaže u Parizu. Poslije toga nema mnogo izložbi, a i one na kojima je sudjelovao bile su kolektivne. Intenzivno se druži s kolegama slikarima Otonom Postružnikom i Franom Šimunovićem, s kojima osniva umjetničku grupu 1958. „Grupu trojice“ te nakon toga često zajedno i izlažu. Tek 1968. godine dobit će priliku da samostalno izlaže u Zgarebu u Modernoj galeriji te za tu izložbu dobiva godišnju nagradu Vladimir Nazor, dok za životno djelo dobiva nagradu Vladimir Nazor 1979. Godine. Primio je više odlikovanja, a biran je i za dopisnog člana HAZU. Godine 2000. Dobiva Nagradu grada Zagreba za životno djelo.

Objavljene su mu dvije monografije povjesničara umjetnosti Grge Gamulina (1962. i 1991.) te knjiga o crtežima autorice Slavice Marković, ravnateljice Kabineta grafike HAZU (2001.). Slikarstvo Slavka Šohaja unijelo je u moderno hrvatsko slikarstvo karakteristične francuske utjecaje, razvivši ne poseban senzibilitet za mrtvu prirodu i portret, već kompoziciju / konstrukciju slik i kolorit čije tragove možemo povezati s njegovim proučavanjem Chardina, Corota, Maneta i Cézannea. Važna mu je svjetlost kao element slike, no to je svjetlost koja „ne rastače formu, već ju oblikuje, naglašavajući kontraste, stvarajući ritam“ (Zidić). Igor Zidić navodi kao što je Cézanne koristio lokalne tonove boja prema svojoj tzv. provansalskoj paleti – pet žutih, šest crvenih, tri zelene i četiri plave boje – time smo dobili instrument u detektiranju djela hrvatskih sezanista, jer su po tom principu tzv. lokalne palete i oni stvarali svoje slikarstvo. Jednako tako, u slikarstvu Slavka Šohaja možemo primijetiti i diskretne pokušaje poliperspektivnosti, što se vidi u tretmanu nekih mrtvih priroda, iako je često sklon plošnosti i vertikalnoj perspektivi. No, Šohajevo je slikarstvo kroz sva desetljeća sačuvalo kompozicijsku i gestualnu disciplinu, atmosferu dubokog unutrašnjeg mira. Često koristi crnu ne samo ton kojim zatamnjuje paletu ili podvlači rubove motiva, već kao element game ravnopravan drugim bojama. No, način na koji koristi crnu ne proizvodi turoban, depresivan i mračan efekt, već slici rafinirano uspijeva lagano sniziti emotivni naboj, kao da teži prema objektivnosti i skladu prezentacije motiva. Njegova je paleta inače vrlo specifična; takva sazvučja zelenih, plavih i ljubičastih nijansi iznimno su rijetka u cijelom modernom i suvremenom hrvatskom slikarstvu. Šohaj paralelno kombinira i topli i hladni spektar jedne boje, u hrabrim kolorističkim akordima, postižući na slici istovremeno melankoliju i finu meditativnost. Možemo reći kako se u njegovom slikarstvu osjećaju i prepoznaju utjecaji glazbenog strukturiranja, uz sinestezijski pristup tonovima i frekvencijama zvuka i bojâ. Njegovo će slikarstvo u kasnijem periodu na trenutke biti blisko lirskoj apstrakciji, iako se nikada u potpunosti neće odreći forme. Daleko od svih „izama“ i stilova, slikarstvo Slavka Šohaja sačuvalo je svoju autentičnost i kvalitetu bez obzira na vrijeme.