Posebno sam sklona umjetnicima koji funkcioniraju jednako kvalitetno u dvama ili više umjetničkih područja / žanrova ili medija, a takvih nam u Hrvatskoj ne nedostaje. Vrlo je čest spoj glazbe i likovne umjetnosti i niz je afirmiranih imena kroz sve generacije umjetnika koja se nadopunjuju kroz karijeru i život na takav „dvostruki“ način, a da sve to nije bez veze, dokazano je odavno već i na području kognitivnih istraživanja, ali i istraživanja o centrima u našem mozgu: mnogo skladatelja ima talent za matematiku i smisao za arhitekturu, kao što mnogo izvedbenih umjetnika vješto ili čak izvrsno crta i slika.

Stoga me nije iznenadila knjiga „Mance – Tajna starog hrasta“, u izdanju Dan, Mrak / Udruženje za razvoj kulture URK, Klub Močvara, 2023., čiji je glavni protagonist Milan Manojlović (1958.), poznatiji kao Mance. Kritika je već svoje rekla, da je „već odavno ušao svojim originalnim pjesmama u kolektivnu svijest više generacija, što je popriličan uspjeh uzmemo li u obzir da se radi o glazbi autsajderske estetike koja je često rezervirana za uži krug ljubitelja nekonvencionalnog zvuka“.

Otvorio je vrata novim scenama – kao simbol otvorenog duha kluba Močvara, ali i najava nadolazećeg kantautorskog vala koji je preplavio domaću scenu. „Mance – Tajna starog hrasta“ ne predstavlja ga samo kao važnog glazbenika, već i cjelovitog umjetnika koji se slobodno kreće mimo svih tokova, a Manceova uvodna misao da je muzika koji izvodi „zapravo špaga na kojoj vise džemper, vesta i još nešto donjeg veša dok jutarnji vjetar to sve suši“, savršeno opisuje životni i umjetnički put jedne od najzanimljivijih pojava hrvatske glazbene i likovne scene. Nakon iznimne monografije „Močvara i priča o URK-u“, Kornel Šeper, jedan od voditelja Močvare i izdavač svih Manceovih albuma, napravio je uz pomoć Aleksandra Zografa još jedno pažnje vrijedno izdanje. Upustivši se u taj pothvat, tijekom šest godina rada, istraživanja i druženja s Manceom sakupio je rijetku zbirku uglavnom neotkrivenih ili po raznim zaboravljenim publikacijama razbacanih materijala umjetnika koji za trajno dokumentiranje svog rada nikad nije ni mario, a često se trudio i zametnuti tragove ili bi ih, pak, povremeno ostavljao kao mamac za istraživanje. Na to gledam kao na vrstu dosljednog umjetničkog koncepta koji ima svoj smisao.

Ova likovno-glazbena monografija na 480 stranica, formata LP ploče i s grafičkim dizajnom Tomislava Vranića Vrane, prva je faza projekta koji je inicirao Emil Tedeschi, veliki poštovatelj Mancea. U drugoj fazi bit će objavljen box-set s knjigom, svim albumima na vinilu i nekim iznenađenjima.

Međutim, ono što je konačno izašlo na površinu jest da „Tajna starog hrasta“ donosi brojne tekstove, stripove, intervjue, fotografije, stihove, plakate i crteže. Mance je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te izlagao na izložbama tijekom 70-ih i 80-ih godina 20. stoljeća, no unatoč tome veliki dio njegova opusa potpuno je nepoznat tako da ova knjiga predstavlja prvo istraživanje i sistematizaciju takve vrste.

Stranicama knjige „motaju se“ Manceovi suvremenici Zlatko Burić Kićo, Darko Rundek, Davor Gobac, Tomo in der Mühlen, ali i oni nešto mlađi poput Ivana Marušića Klifa, Marka Pogačara, Tatjane Gromače ili Mikija Solusa. Uz brojne Manceove zanimljive intervjue ili zapise toka svijesti, nalazimo i fotografije Gorana Pavelića Pipe, Ratka Mavara, Marka Čaklovića, Nataše Družijanić, plakate Igora Hofbauera Hofa, a tu su čak i tri Zografova stripa prema Manceovim pjesmama, specijalno za ovo izdanje.

Uz glazbenu biografiju, otkriva nam se svijet Mancea kao likovnog umjetnika i strip-autora, performera, autora plakata, pjesnika i člana art-kolektiva ZZOT, a sve to je Mario Kovač objedinio u svom iscrpnom „pokušaju životopisa“.

Jedno od najopsežnijih poglavlja opisuje Manceov likovni rad kroz brojne uglavnom neobjavljene crteže i stripove, popraćene tekstovima Helene Klakočar, Aleksandra Zografa i samog Mancea.

Brojni crteži, ilustracije i fragmenti stripa na stranicama monografije svjedoče o Manceovim nadrealističkim ishodištima, svijetu slobodne perspektive i stilizacije koja ima elemente grotesknog, karikaturalnog i fantastičnog. Na prvi pogled bude mi se asocijacije na Zlatka Boureka, Keitha Haringa i niz nadrealističkih europskih umjetnika, ali ta geneza zapravo i nije presudna za njegov crtački svjetonazor. Vidim tu i eho Đure Sedera, Zvonimira Baloga, nadrealnih vizija Vilima Svečnjaka, ali to su moje osobne asocijacije koje Manceu ne moraju ništa značiti. No u svim crtežima i ilustracijama Mance svodi stvari na bitno, reducira iz okruženja ili teme koju obrađuje jasno čitljivu poruku i komentar stvarnosti koji je duhovit i metaforičan, pomalo melankoličan i sjetan. Ima tu mnogo emocija, ali ne baca nam ih u lice, sklon je likovnoj higijeni.

Možda je dizajn knjige malo turbulentan i razbacan, ali i naš svijet je takav pa tu grafičku razbarušenost neću kritizirati; ona u krajnjoj liniji paše i uz Mancea. Mnogo je važnije da je pred nama izvrstan crtač i ilustrator, mnogo talentiraniji od brojnih jako razvikanih imena na našoj likovnoj sceni. Trebalo bi se tomu ozbiljno i višestruko posvetiti u nadolazećim godinama.