U splitskom Salonu Galić do 1. kolovoza možete pogledati izložbu „Male i druge milosti“ umjetnice Kristine Restović, koja je koncipirana kao cjelina radova iz triju ciklusa: radova u kombiniranoj tehnici iz ciklusa „Druge milosti“ i „Lučki radovi“ te radova iz grafičke serije „Male milosti“, u tehnici bakropisa, suhe igle i sitotiska. Radovi se međusobno vrlo logično nadopunjuju po motivima, simbolima i metaforici, stoga su i prezentirani zajedno jer tvore kompaktni značenjski sloj sjećanja, referenci na djetinjstvo, zavičaj, ali i krug života.

Kristina Restović (Split, 1973.), diplomirala je na Akademiji lijepih umjetnosti u Firenci 1997., a magistrirala na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje u Ljubljani 2007. godine. Od 1999. radi kao vanjska suradnica Umjetničke akademije sveučilišta u Splitu, od 2014. u zvanju izvanredne profesorice iz kolegija suvremene grafike pri slikarskom odsjeku. Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.

Do sada je izlagala na tridesetak samostalnih izložbi i više od sedamdeset skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Za svoje umjetničko djelovanje primila je nagrade: 2019. Nagradu Kabineta grafike HAZU, 8. trijenale hrvatske grafike: „Izmaknuta stvarnost“; 2016. Nagradu Muzeja suvremene umjetnosti, 7. trijenale hrvatske grafike: „Aktualne poetike hrvatskih grafičara“; 2013. jednu od tri jednakovrijedne nagrade, 38. splitski salon: „Maštanja – Izmještanja“; 2009. Nagradu Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice, 5. trijenale hrvatske grafike: „Subverzija kolektivne (ne)svijesti“; 2005. Nagradu Dijalog, 2. međunarodni grafički bijenale Splitgraphic: „Dijalog“ te 1996. jednogodišnju stipendiju Škole za specijalizaciju u umjetničkoj grafici Il Bisonte u Firenci. Njezini radovi nalaze se u fundusima Galerije umjetnina u Splitu, Kabineta grafike HAZU, grafičkih zbirki Nacionalne i sveučilišne knjižnice i Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Autorica predgovora Ana Čukušić opisuje najraniju grafičku seriju radova „Male milosti“ – nastalu u vremenu pandemije – kao polje gdje Kristina Restović „ponovno iz osobnih motiva, pristupa djelima povezujući jezik kulturne baštine s jezikom medicinske znanosti, povlačeći pritom paralele između dotrajale i zaboravljene baštine i bolesnika potpomognutih medicinskim pomagalima koja služe održavanju života […] izražavajući tako krivnju nesudjelovanja i nepoduzimanja pravovremenih radnji za očuvanje zdravlja i prostora kojim se krećemo“. Kristina ovdje pokazuje ludičko-ironični pa i cinični potkontekst, aplicirajući crteže katetera, infuzije i holtera na spomenike i skulpture naše ranije, jednako ranjene i bolesne umjetničke baštine.

Drugi ciklus „Lučki radovi“ govori jezikom simbola, zamijećenih na svakodnevnoj ruti kretanja istočnom splitskom obalom, od mjesta stanovanja do posla. „Lučki radovi nisu standardni kartografski prikaz splitske luke, no promatrajući ih kao cjelinu, postaju subjektivizirane vizualne markacije, emocionalna mapa postojećeg prostora, koja nastaje bilježenjem emocionalnih odgovora autorice na okoliš koji prisvaja i prerađuje“ (Ana Čukušić), odnosno, gdje na fotografiju naknadno intervenira drugim crtačkim i grafičkim tehnikama. Brod koji se javlja kao metafora sidrenja u luci, sredstva koje nas prevozi do bliskih i dalekih destinacija, jednako je tako simbol njezina grada i njezina morskog identiteta, i stoga umjetnica naglašava doslovno i metaforički duboke, neraskidive veze s brodovima, dok kontejnere za smeće transformira u vrlo kompleksne nositelje značenja poruka iz prošlosti i budućnosti, u kojima se talože povijesno-kulturološki slojevi. Možda ih danas još uvijek dovoljno ne percipiramo i ne prepoznajemo, ili ne cijenimo?

U vizualnim zagonetkama i rebusima iz recentne serije radova „Druge milosti“ posjetitelj se ne reflektira samo u čitanju rada, već slikom samoga sebe, s odrazom na aluminijskoj podlozi. „Postavljen unutar autoričinih simboličkih konstelacija, u odnosu spram značenjske mreže lingvističkih i slikovnih pojmova, on sam je dio zagonetke, zadan je sebi na odgonetavanje. Bez obzira na to što su motivi pronađeni u autoričinim očima ili zamišljajima, a sami rebusi intimni narativi, kompozicije Kristine Restović motivirane su pokretanjem internog monologa u svakome od nas, ne zaobilazeći ni nju samu“ (Ana Čukušić). U radu „Prag“ bez dvojbe se krije metafora zen principa rada na sebi, i kako prvo treba pometati vlastiti prag u svemu što radimo, a što – dopustit ću si tu slobodu – u našoj kulturi nije popularno jer svatko ima nešto za reći o drugima bez da pogleda sebe u zrcalo. Kristina to postavlja s dadaističkom duhovitošću, svjesna činjenice kako ta mantra nikada ne zastarijeva. Milost je kad prestanemo gledati u tuđe duše, prozore i živote.

Element vremena često je prisutan u serijama radova ove umjetnice, gdje se tematiziraju veće i manje vremenske distance i prolaznost kao i spajanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; i gdje su sadašnjost i budućnost u pravilu transponirane u neku ‘’zaleđenu vječnost’’ ili bezvremeno naglašavanje važnosti pojedinih motiva i simbola za samu umjetnicu.

Vrlo se lako možemo povezati s motivima i porukama Kristininih radova, pronaći svoja vlastita ishodišta, odlaske i povratke moru svake godine kao i osjećaj gubitka nakon odlaska svojih predaka. Iako umjetnica nije htjela u radove upisivati preveliki emotivni naboj, već ostati na određenoj neutralnoj poziciji sudionika i promatrača istovremeno, moram priznati kako ne možemo biti pošteđeni prepoznavanja emotivnih raspona, svojih i tuđih. Možda bi bilo primjereno napisati kako se Kristina Restović s nekim teškim temama nosi dostojanstveno, bez patetike i prevelike naracije što, međutim, nije dokinulo postojanje mediteranske melankolije, kritike ili refleksa osobne tuge, uz pravu mjeru.