U zagrebačkoj Galeriji Forum do 21. siječnja otvorena je nesvakidašnja izložba slika, posvećena temi propasti aristokracije u 18. stoljeću kao metafori i našeg današnjeg zapadnog društva, ogrezlog u zabavu, tupo blještavilo medija i lažiranje vlastite slike na društvenim mrežama, ali i urušavanje nekih građanskih civilizacijskih normi koje su ipak društvo koliko-toliko držale na okupu. Slikarica Maja Bachler u ciklusu „La Folie“ (ludost, šašavost, ali i vrtna sjenica), petnaest slika malih, srednjih i velikih formata, prikazuje fragmente jednog društva na zalazu, koje u mnogim detaljima odgovara i našem povijesnom vremenu. Pred nama je i u 18. stoljeću, kao i danas, svijet groteske, lascivnosti, ekscesa, pretjerivanja, dekadencije, koji se potpuno od glavne matrice stvarnosti odvaja u dokona uživanja i koncentrira na trivijalnosti. Jer i danas žene nose čudne perike, čak i muškarci, svoje psiće oblače u raskošne opravice, lakiraju im noktiće, stavljaju kristalne pa i dijamantne ogrlice; i danas djevojke i žene nose kile umjetne šminke i silikona na licima te uz pomoć filtera pretvaraju svoj izgled u nešto sasvim neprepoznatljivo, kao što i u etičkom smislu društvo klizi u perverzne oblike seksualnosti.

Maja Bachler (Zagreb, 1989.) diplomirala je sociologiju na Filozofskom fakultetu i likovnu kulturu na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo. Tijekom studija provodi semestar na Ulsterskom sveučilištu u Ujedinjenom Kraljevstvu, a zatim odlazi na umjetničku rezidenciju u Belgiju. Izlagala je samostalno i grupno od čega izdvaja izložbe poput 32. i 34. Salona mladih, 11. Erste fragmenata, 12. trijenala hrvatskog kiparstva, izložbe „Suvremeni odjeci antike“ u Gliptoteci, 5. bijenala slikarstva, 5. hrvatskog trijenala crteža te samostalne izložbe „Konstrukti“ i „Volare“ u Greti i „Zeitraum“ u Laubi.

Njezin je slikarski rukopis specifičan, neka mi bude dopušteno reći – raskošan. Iako su motivi slika jasno raspoznatljivi, sloboda poteza u prikazu kompozicije slike, kao i vrlo maštovita upotreba ptičje perspektive u nekim djelima, uz potpuno rokoko kičastu paletu pastelnih boja kojoj su suprotstavljeni tamniji, zasićeni, tercijarni tonovi, ukazuju na to da je ovaj ciklus nastao kroz kanaliziranje neke više inspiracije, štoviše, intelektualnog predznaka, ali bez ikakve hinjene namjere ili pokušaja da na silu osmisli nešto sasvim drugačije od recentne slikarske produkcije. Neki stariji profesori slikarstva na ALU-u rekli bi da je ovo moćna izložba, bez mnogo prenemaganja – i to zaista i jest.

„U ovim slikama postoji nešto što na prvi pogled odbija. To je prekomjerna slatkoća pastelnih boja, uljepšanost prizora koja brzo isklizne u nešto bizarno i nelagodno u svojoj neprirodnosti. Nemoguće je jednostavno opisati cijelu tu složenu mehaniku propadanja koja je odlikovala 18. stoljeće i koja je pokrivala vrlo različite poetike – one Watteaua i Fragonarda, Fanny Hill i Tristrama Shandyja, Goye i De Sadea“, primjećuje precizno kustos izložbe Feđa Gavrilović u katalogu. Maja Bachler se, međutim, sa svim tim razinama para-stvarnosti izvrsno nosi: ona ih prepoznaje i prenosi u slike.

No ne radi se ovdje o površnoj i lascivnoj, dopadljivoj izložbi, poput sladoledne torte u pastelnim bojama s tonom umjetnih ukrasa. Ona zaista ima svoj kritički usmjeren podton koji prepoznajemo u svakom izloženom djelu. Maja Bachler se obračunava sa slatkoćom današnjeg društva, s ljigavim konceptom da je sve oko nas poslastica, ušećereno i ušminkano, sve je prelijepo, prekokrasno i predivno. Naše društvo je ugušeno kič mentalitetom, ne samo lascivnošću, trivijalnošću i narcistički speglanom slikom samih sebe. U činjenici da oba spola – kao i oni između – više vremena i novca ulažu u svoju vanjštinu umjesto u kvalitetu svojeg duha i duše, naša epoha reflektira takvu dekadenciju kraja 18. stoljeća.

Ako smo došli do toga da su nam filteri na društvenim mrežama glavno sredstvo predstavljanja sebe drugima, onda smo u psihijatrijskom problemu. I mi danas postajemo, kao društvo, vlastita karikatura i groteska pa moramo jako pažljivo kritizirati ranije epohe u takvim istim stanjima i amplitudama koje navještaju dekadenciju i propast. I sada smo, ovih blagdana, tomu mogli svjedočiti, gdje se ogroman marketinški aparat usmjerava na to da se za Božić i Novu godinu treba više trošiti na dekoracije – čak ne ni na poklone, a kamoli na kvalitetu druženja s najbližima. Sadržaj je potpuno ispario iz duha blagdana, a da ne spominjem opći teror kičastom figurom Orašara, na koju i gej zajednica već lagano koluta očima. Dakle? Jesmo li baš toliko udaljeni od spleena kraja 18. stoljeća?

Zato nije pretjerano reći da ova izvrsna izložba na mnogo razina svojeg metaforičkog naboja vrlo pronicljivo ukazuje na opće stanje naše svijesti, a nije daleko ni od poruke „memento mori“ (portreti Marie Antoinette i Madame Grand). Motivi slika dijelom pokrivaju i temu bijega u prirodu, daleko od gradskih aglomeracija, što su nakon nedavnih potresa i pandemije mnogi građani i napravili. Moguće je da nam slikarica nudi i izlaz iz ove dekadentne situacije, a to je život s Prirodom kao iscjeliteljicom, uz životinje koje ostavljamo onako kako ih je Stvoritelj zamislio, a ne da od njih također radimo male nacifrane kičaste monstrume. Baš da se zamislimo na početku nove godine…