U zagrebačkoj Galeriji Kranjčar u toku je izložba Koraljke Kovač „Utočište osame“, u kojoj je umjetnica izložila novi ciklus iz ove godine, u kombiniranoj tehnici na akvarelnom papiru. Značajni koloristički pomaci koje možemo pratiti u novim radovima ukazuju na kontinuirani unutrašnji razvoj njezina kolorističkog senzibiliteta, ali i osjećaj za bilježenje vanjskih podražaja koje prenosi poput seizmografske igle u podlogu na kojoj radi.

Koraljka Kovač, rođena u Zagrebu 1971. godine, završila je Odjel slikarstva Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn. Godine 1991. upisala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je i diplomirala u klasi profesora Zlatka Kesera. Članica je HDLU– a od 1998. godine. Bavila se animiranim filmom i ilustracijom, a do sada je imala 70- ak samostalnih i 80- ak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Sudjelovala je na više kolonija, projekata i rezidencija. Organizirala je likovne radionice za djecu i odrasle. Dobitnica je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu i Likovne nagrade HDLU– a za najbolju izložbu u 2020. godini, i to za izložbu „Unutrašnji prostori“, u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Osmislila je 44 autorske koncepcije kroz projekte, izložbe suradnje za studente Dizajna tekstila. Trenutno radi na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, na Zavodu za dizajn tekstila i odjeće, na kolegiju „Kreiranje tekstila“ kao izvanredna profesorica u umjetničkom području.

Likovni izričaj Koraljke Kovač kroz mnoge je godine i faze doživio lagane mijene, ali je ostao jednako zanimljiv i prepoznatljiv unutar tradicije lirske i kolorističke apstrakcije. Apstraktne matrice iznimno raskošne tonske skale, u mnoštvu slojeva, podslika i preslika – rađene u najrazličitijim tehnikama – kretale su se u rasponu od kolorističko-lirske apstrakcije, op-art- a do bilježenja kozmičkih krugova, mandala i prepoznavanja rešetkastih matrica višedimenzionalne stvarnosti. U tom se kontekstu slažem sa Željkom Marciušom, autorom njezine monografije, kada primjećuje kako „takvim podražajnim međudjelovanjima prošaranim osobnim tragovima, znakovima i simbolizacijama koje uvijek upućuju i na nešto drugo od viđenoga i pojmljivog“ idemo prema ideji praslike. Te unutarnje praslike i preslikana iskustva snova, emocija, kolektivnih i osobnih vizija ili svakodnevnih iskustava, koja se kroz vrijeme talože u našoj svijesti i podsvijesti, izlaze kroz reduciranu, apstrahiranu, apstraktnu ideju. Takva se konceptualno-duhovna polazišta upravo mogu izvrsno pratiti na izložbi u Galeriji Kranjčar, gdje je umjetnica ostvarila neke od svojih do sada vizualno najkoherentnijih apstraktnih kompozicija.

Već sam ranije ustvrdila kako je Koraljka Kovač legitimna nasljednica tradicije Bauhausa, no ona ne kopira postojeća rješenja elemenata likovne forme, već se dalje nadograđuje na njih, razvija ih, prilagođava vlastitom svijetu i senzibilitetu, analizira i rastavlja, da bi ih ponovno strukturirala u novim značenjima i sazvučjima bojâ. Poput manifestiranja jedinstvene osobne muzike tonova kolorističke ljestvice kojom maestralno vlada.

No, nije samo Paul Klee njezin duhovni srodnik, već ju eksperimentiranje bojom i oblicima na tragu drugih „bauhausovaca“, poput Josefa Albersa, Johannesa Ittena, Georga Muchea, pa čak i Roberta Delaunaya, zasluženo dovodi u njihovu blizinu, kao što je bliska i likovno-prostornom razmišljanju ranih poslijeratnih protagonista europske apstrakcije, poput Adolfa Fleischmanna, Alfreda Manessiera i Hansa Hoffmanna. Bliska je Bauhausu i po radu s tekstilom, gdje će također dalje razvijati apstraktne uzorke i boje na kojima su radile Gertrud Arndt, Else Mögelin, Gunta Stölzl ili Anni Albers.

Koraljku Kovač zanima neki viši red, proporcija i harmonija u slici / crtežu ili kolažu, kao refleks ustrojenog pulsiranja života i prirode oko nas, gdje su kaos ili pukotina u sustavu tek kratka, prolazna manifestacija suprotnih životnih energija i zakona. Ona sustavno pokušava prevladati svakodnevni kaos i anarhiju metaforičkim tkanjem vlastite matrice i dimenzije, čime njezino umjetničko djelovanje dobiva novi, konkretni i složeniji smisao.

Kroz vlastite unutarnje konstelacije, umjetnica prenosi ideju kozmičke harmonije i složene dinamike naše egzistencije, ali kroz apstraktni izričaj uspijeva u sliku utisnuti refleks ili boju šume, vode, neba, sunca, snijega ili kamena. Ne bježi od metafora i simbola u čistu, minimalističku apstrakciju – zato ova kompleksna umjetnička matrica ima toliku snagu i uvjerljivost, jer svaki ton vibrira svojom frekvencijom. U tom procesualnom elementu rada umjetnica će se približiti i tzv. meditativno-kontemplativnoj kolorističkoj apstrakciji – pa i kromoterapiji – gdje se kroz sinestezijski princip progovara o usklađivanju vlastita života s prirodnim zakonima i postavkama koje danas pola čovječanstva istovremeno zanemaruje, a druga polovica ponovno otkriva.

To se iznimno snažno osjeća u novom ciklusu djela, koji je istovremeno intimistički i nekako opominjući, gdje se jasno naglašava potreba za bijegom u vlastito utočište od ovog svijeta. U srazu toplih i hladnih boja, odnosno, primarne crvene i plave, uz naglašeno kombiniranje ružičastih i narančastih tonova, umjetnica naglašava te kontraste i dualnosti, koji se mogu tumačiti na više razina. Narančasta je po tradiciji simbolike boja vezana uz plamen, raskoš, vatru, ljubav i sreću, dok ružičasta također nosi slične pozitivne, vitalističke konotacije, ali je ujedno i boja koja smiruje, daje nadu, povezuje, uzemljuje i smanjuje agresiju. Stoga ovo nije izložba za protrčati kroz galeriju u tri minute, već joj treba pristupiti poput ulaska u mjesto meditacije i smirenja ili napajanja dobrim energijama. Moć bojâ u ovom je ciklusu Koraljke Kovač na svojem vrhuncu.