Kada slikar Bojan Šumonja priprema izložbu, to podrazumijeva iščekivanje jako dobrih i izvrsnih radova, koji su pomno osmišljeni i slikarski bravurozno izvedeni. U Galeriji Forum u Zagrebu upravo je postavljen njegov novi ciklus provokantnog naslova „Kako sje*ati zmiju?“, uredno napisan na materijalima bez zvjezdice. Šumonja ne izlaže jako često, i ne slika reda radi, već kada osjeća kako ima nešto konzistentno za reći kroz medij slike. S druge strane, njegovo slikarstvo nije tobože docirajuće, „intelektualističko“, niti kopira trendove: sačuvao je poziciju ozbiljnog slikara kojem vjerujemo.

Bojan Šumonja (Pula, 1960.), diplomirao je na Odsjeku za kiparstvo Umjetničke akademije u Veneciji (Accademia di Belle Arti di Venezia) u klasi prof. Tramontina 1984. godine, ali ga je pod utjecajem tadašnjih transavangardnih kretanja u talijanskom i europskom slikarstvu preuzeo zov platna. Jedan je od osnivača Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre. Godine 2007. u izdanju HDLU-a Istre izlazi monografija o njegovu radu. Umjetnički je direktor galerije Poola u Puli. Radovi mu se nalaze u stalnom postavu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka te u mnogim gradskim i privatnim zbirkama.

Boljim poznavateljima Šumonjina opusa ova izložba u jednom smislu neće biti iznenađenje. Naime, od 2005. godine u ciklusu „Ovce“ slikar razvija bespoštednu kritiku našeg društva i njegovih anomalija, ali i našeg čudnog, sluganskog mentaliteta. Kritičar Mladen Lučić, koji dugo prati Šumonju, tada je primijetio kako nas slikar „metaforički upozorava jer umjetnost je tu da bude društveni korektiv, da smo izgubili svoju individualnost i postali tek dio zabludjelog, poslušnog stada koji vode velike korporacije i moćni državnici“.  Ali, Šumonja nikada nije izdao slikarstvo radi poruka i proglasa, njegova su platna velikih dimenzija bila raskošno obilje stilskih i slikarskih mogućnosti, poput malog festivala slikarstva.

I sada nas u Galeriji Forum slikar momentalno uvlači u fantastično-kataklizmičan pejzaž velikih formata, gdje se bavi temom kako je čovječanstvo sve sje…, od gradova, prirode, životinja, ekologije, uz činjenično bilježenje i dokumentiranje civilizacije smeća. Zmija je tu kao simbol onog nagonskog i negativnog u čovjeku, ali jednako tako i autodestruktivnog. Ona označava smjer kojim je danas krenulo čovječanstvo. Lukava je, prepredena, pritajena i smrtonosna, kao i mnogi globalni trendovi koji nam se serviraju kao dobri po nas. Šumonja pojašnjava naslov izložbe i kaže u tekstu kataloga kako je to pitanje ontološko, a pomalo i kozmogonijsko. „To pitanje implicira i niz drugih pitanja tipa kako izaći iz kaosa, kako pronaći mir, i želi li uopće ljudska vrsta mir“.

Neki su pejzaži puni plamenaca, plastičnih igračaka, čak i malih robota. Sam slikar pojašnjava kako je njegova prva slika ovog ciklusa bila s temom feniksa koje je smjestio u brezovu šumu, to jest u ambijent u kojemu feniks nije nikada boravio. „Možda je ovo moja prva distopijska slika. Zašto baš brezova šuma? I zašto baš flamingosi ili srne koje će doći kasnije? Kontemplirajući nad recentnim stvaralaštvom suvremene slikarske produkcije, uočio sam da su to već toliko komercijalizirani motivi da sam ih počeo doživljavati kao izlizane suvremene arhetipove. Oni su postali idealni motivi za izrugivanje s trendovima, koji su daleko od suštine“.

Kombiniranjem motiva koji su na prvi pogled nespojivi, Šumonja samo pojačava dojam kataklizmičnih urbanih i šumovitih pejzaža, koji su puni posječenog drveća. Šuma i priroda kao da krvare na nekim platnima, i ne vidimo da se priroda obnavlja. Ona je satrana, prepuna ljudskog, industrijskog otpada.

Dotiče i temu siromašnih ljudi, migranata, kojima su životinje jedini prijatelji. U svim se slikama jasno izdvaja i podtema osamljenosti, anomije, beznađa i apatije. Iako su maestralno zanatski naslikane, ove nas slike ostavljaju tužnima i zamišljenima, kao da promatramo odraz našeg svijeta u nekom gigantskom zrcalu.

Pa iako se radi o velikim formatima slika, nekako se ne možemo oteti dojmu kao da su naslikani u jednom dahu, jednom zamahu, gotovo bez pauze i predaha. Sigurno nisu, ali takvu koherentnu energiju proizvode i prenose na promatrača samo izvrsne, moćne slike. Bojan Šumonja kiparsko iskustvo prenosi u sliku kroz lako savladavanje prostora, bravuroznu kompoziciju planova i dubine, i njegova platna su ozbiljne slikarske studije u koje uranjamo poput filmske, „druge“ stvarnosti.

Jedino što poruka ovoga puta nije optimistična, već opominjuća. Osjeća se u svakoj slici zamor ovom glupom civilizacijom koja ništa ne uči, gdje ljudi i dalje iz vlastite primitivnosti ili prkosa nekom nebitnom političaru bacaju smeće u prirodu bez recikliranja. A osveta je uvijek na strani Prirode.