Kada se u medijima pojave vijesti da će neka simpatična skupina street-art umjetnika uljepšati, ‘’ušminkati’’, ‘’obogatiti’’ i obnoviti neku zagrebačku zapuštenu lokaciju, to nailazi na razdragane reakcije odobravanja. Međutim, kad se kulturnu javnost stavi pred gotov čin i kada ugledamo već gotovo (ne)djelo zaigranih i nadobudnih uličnih umjetnika, tada je već nažalost prekasno za uzmicanje. Da je struka povjesničara umjetnosti, arhitekata, konzervatora i urbanista u očima gradskih činovnika svedena na bezopasne luzere i mušičave intelektualce koje se ne treba ništa pitati, na to smo već navikli pa tako ispred svih strukovnih udruženja prednost imaju ‘’simpatični’’ ulični umjetnici koji svojim radovima zapravo šeretski zabijaju nož u leđa institucionaliziranoj i tzv. elitnoj, visokoj umjetnosti. Taj socijalno-klasni revolt, bunt i uspješna subverzija dogodio se ovih dana na Opatovini, gdje je na zidu zapuštenog perivoja, u središtu povijesne jezgre Kaptola koja je pod zaštitom, osvanuo mural s gigantskim likom Gulivera, iz radionice Borisa Barea (kolektiv Pimp my Pump) i Dominika Vukovića.

Nećemo ići tako daleko pa reći da je to urbocid ili kulturocid, ali otkriva suštinsko nepoznavanje svojih mogućnosti, konteksta (umjetničke) intervencije i lokacije na kojoj se tako nešto oslikava. Slična ‘’genijalna’’ ideja realizirana je ovog lipnja u podnožju Griča, u ‘’parkiću narkiću’’ između Tomićeve, Ilice i Strossmayerova šetališta, gdje su ulični artisti, odnosno grafiteri iz udruge Pimp my Pump i studija Lapo Lapo, uredili zidove podnožja Strossmayerova šetališta, prozvavši to „art parkom“ muzeja na otvorenom. U svemu tomu nisu toliko krivi grafiteri i ulični umjetnici, jer sam inače oduševljena različitim oblicima i stilovima graffiti arta koji postoje po svim svjetskim metropolama, kao i mnogim novim akcijama tog tipa po Zagrebu. Ali postoje mjesto i kontekst u kojemu murali tog tipa popularne kulture mogu funkcionirati, a to nije povijesni prostor Kaptola i Griča (Gradeca). I dok još nekako mogu podnijeti i zažmiriti na jedno oko pri pogledu na vesele mačke i pse na zidu ‘’parkića narkića’’, gigantski lik Gulivera – rađen prema stvarnom predlošku jednog dečka – baca me u očaj iz više razloga.

Pustimo sad po strani što naslikani lik izgleda kao pijani nadničar iz meksičke sapunice koji ‘’krmi’’ nakon radne smjene s četiri-pet tekila u sebi, i samo mu u ustima nedostaje čačkalica, ili – apostrofirajmo baš taj detalj! Je li to lokacija Opatovine na kojoj ćemo nešto dokazivati? Kičistički hiperrealizam naslikanog motiva nije na razini lokacije niti je tema njoj primjerena. Ako su u tobože strašnoj ex Jugi takva iživljavanja na povijesnoj jezgri gradova bila zabranjena – baš kad bismo očekivali da se ‘’crveni’’ umjetnici rugaju pod nosom Kaptolu ili buržoaziji i ostacima plemstva na Gornjem gradu – zašto sada niču kao gljive poslije kiše? Kako to da nije zakonom regulirano gdje se mogu raditi u gradu murali te vrste? Ili jest, pa Turistička zajednica grada to ne smatra važnim?

Svojedobno su probrani umjetnici bili pozivani da po gradu oslikavaju murale, kako u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća (Julije Knifer), tako i u devedesetim godinama (Marijana Muljević), i na takvu se umjetničku akciju i gestu gledalo s mnogo obzira. Nitko nije imao potrebu agresivno ostavljati svoj trag na nekoj zaštićenoj povijesnoj lokaciji. Teza da se ovakvim akcijama uljepšava oronule zidove, čiste štakori i drogeraši iz parkića populistička je ‘’lakirka’’ koja prikriva pravo stanje stvari. Dogodio se prijestup: kulturni, konzervatorski, umjetnički i civilizacijski. Taj mural nije naslikan na području Žitnjaka, neke druge industrijske zone, kolodvora, socrealističkog pothodnika ili napuštenog objekta na rubu grada. On nam se dogodio kao drska provokacija onih neimenovanih i prikrivenih sivih gradskih entiteta kojima je sve to lijepo jer ne razumiju povijesni kontekst srca grada. I zato prema tomu kontinuirano njeguju prkos. I ne znam zašto, ali ova me epizoda podsjeća na jedno drugo nemilo iskustvo, prema onome ‘’kako to obično kreće’’: „Svršetak Drugog svjetskog rata klasicistički dvorac Poznanovec dočekao je neoštećen s kompletnim, vrlo vrijednim inventarom. Sav pretežno bidermajerski namještaj, slike, knjige, tepisi, skupocjeno posuđe i brojni drugi sitni inventar dvorca nakon rata je raznesen i uništen. Vrijedne zidne slike, tapete i parket bili su idealan prostor za uzgoj pilića poljoprivredne farme koja je preuzela brigu nad Poznanovcem. Tragičan i očajan završetak dvorca kojem smo, usprkos degradaciji, dodijelili drugu spomeničku kategoriju.“ (Mladen Obad Ščitaroci, ‘’Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja’’).

Tako to obično počinje. S rubova prema centru, vrlo simbolično i indikativno. Vrijeme je za umjetničke kontrarevolucije. Bijela boja još uvijek nije skupa.