Mislim da nisam jedina ostala iznenađena novom serijom radova slikara, grafičara i skulptora Jure Labaša (Oroslavje, 1935.), kada sam dobila pozivnicu za njegovu izložbu „Oblici antioblika“ u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti koja će biti postavljena do 12. studenog. Naime, najčešće umjetnici zrelije dobi doslovno i simbolički „odustaju“ od daljnje izložbene i kreativne aktivnosti nakon što im je tiskana monografija, povlače se u sigurnu zaštitu ateljea i par generacijskih kolega i prijatelja ili im se ne da više surađivati s mlađim kustosima. Kustos izložbe Tihomir Milovac u tekstu kataloga pojašnjava kako je prije tri godine prihvatio poziv umjetnika da posjeti njegov atelje i upozna se s njegovom novijom produkcijom i da se postavi kao da nema uvida u njegov rad, po metodi tabula rasa. Jer Jure Labaš obilježio je hrvatsku likovnu scenu u proteklim desetljećima brojnim radovima na temu erotike, a sada je radikalno zaokrenuo idejno-stilski inventar prema nekim drugim postulatima.

Labaševo mjesto u prostoru hrvatske umjetnosti obilježeno je postupcima od enformela do popularne umjetnosti, uključujući i eksperimente s nadrealizmom, a u novijim djelima i naznakama oblika „siromašne umjetnosti”. „Umjetnik je svoj iskaz tražio u formalnoj fuziji kubističkih elementa, poznatih i prepoznatljivih oblika iz svijeta mehanike, da bi s organskim uzorcima stvarao posve nerealne konstrukte. S jedne strane koristio se iskustvima nadrealističkih transformacija, pretakanja i metamorfoza organičkih oblika, a s druge primjenjivao konstruktivistički, graditeljski duh simetričnih mehanizama i geometrijskih tijela oštrih i preciznih granica. S primjenom različitih materijala bilo je slično. Upotrebljavao je postojeće, industrijski prefabricirane metalne i plastične elemente, cijevi, brodsku užad, vijke, limove, folije, rezao ih i sljubljivao, izvodio precizne oblike u drvu, davao im nadasve mitske karakteristike“, naveo je Tihomir Milovac. Labaš je u posljednjih nekoliko godina napravio stotine kolaža kao predloške i skice s namjerom da ih jednom izvede u velikom formatu, a zamišlja ih kao dikromatske (crno-bijele ili crveno-crne) slike na sirovom platnu, i to u velikim dimenzijama poput kazališnih prospekata. Povećane izvedbe planira učiniti i s trodimenzionalnim maketama, kiparskim modelima kojih, kao crteža i kolaža, ima mnogo. Izvodi ih od neočekivanih materijala i kao kod kolaža, upotrebljava razne predmete iz svakodnevice. U prostoru MSU-a na 3. katu nalaze se i brojni objekti, instalacije potpuno slobodno postavljene po principu adicije i gomilanja, neki izrađeni od pletenog šiblja u kružnim i trokutastim formama, materijalu potpuno neočekivanom za suvremenu umjetničku praksu koji se, međutim, dobro nadovezuje na danas značajnu temu reciklaže materijala u suvremenoj umjetnosti.

Jure Labaš nakon završene Škole za primijenjenu umjetnost upisao je ALU u Zagrebu. Diplomirao je u klasi Ive Režeka, nakon čega je postao i suradnikom Majstorske radionice Krste Hegedušića. Bavi se slikarstvom, skulpturom i grafikom. Trajna mu je preokupacija akt; u ranim djelima ekspresivnom linijom i bojom prikazuje senzualna ženska tijela u naglašeno erotskim pozama. Potkraj 1970-ih unosi elemente pop-arta, estetiku videoigara i uličnih plakata te se intenzivno počinje baviti odnosom erotike i otuđenosti. Nadahnut estetikom strojeva, stvara vlastiti izraz u oblikovanju ljudskoga tijela, zasnovan na oprečnosti mehaničkoga i organskoga te uvodi pojam „mašinska erotika“. Zadržavajući erotske konotacije, 1990-ih postupno sažima oblike te počinje stvarati djela na rubu apstrakcije. Od 1980-ih oblikuje skulpturu, također erotskih i mehaničkih asocijacija. Bavi se i objektima te prostornim, konceptualnim intervencijama. Od 1961. do danas održao je niz samostalnih izložbi i sudjelovao u brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. O njegovu umjetničkom opusu 2005. objavljena je monografija „Jure Labaš – Erotika“, s tekstovima Vladimira Malekovića, Darka Schneidera i Ive Šimata Banova. Stoga je ova nova izložba Jure Labaša ne samo morfološki zanimljiv pomak prema novim autorovim mogućnostima, već potvrđuje tezu da je kod svih autentičnih umjetnika trajno prisutna želja za stvaranjem i da se umjetnosti uvijek treba pristupati s mnogo motivacije i energije.