Da je u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti otvorena i već neko vrijeme traje velika retrospektivna izložba „Putnik“ američkog apstraktnog slikara Seana Scullyja (1945.), jednog od vodećih umjetnika svoje generacije, to svi znamo. Međutim, iako na ovim prostorima nije razvikano umjetničko ime pa oko njegove izložbe nema dosad previše napisa u medijima, čini se da ga donekle ignorira čak i struka. Naime, prije tjedan dana predavanje o njegovom opusu u MSU-u je održao David Carrier (1944.), američki filozof umjetnosti i kritičar, nekadašnji student Arthura Danta na Sveučilištu Columbia – dakle, nimalo beznačajna figura. Na tom predavanju pojavile smo se samo ja i jedna kolegica kustosica izvan kuće. Predavanje je bilo izvrsno popraćeno u najavi PR-a muzejske kuće, dakle, nije da se za njega nije znalo. Ta sramota, koja svašta govori o našem mentalitetu, kao i kompleksima mnogih predavača i profesora koji nisu o tomu obavijestili svoje studente povijesti umjetnosti ili ALU-a, ostat će trajna crna mrlja. Carrier je održao ogledno predavanje o tomu kako razumjeti i ući u djelo jednog apstraktnog umjetnika i iz njega dešifrirati značenje, biografske i intimne točke umjetnikova puta. Jednostavnim rječnikom, bez hermetičnih frazetina, toplo, ljudski, razumljivo, kakav je i sam Scully. U normalnoj državi netko bi se od glavešina umjetničkih institucija, instituta i slično iz poštovanja pojavio na Carrierovom predavanju samo kad bi vidio njegovo godište rođenja i biografiju na internetu. Ali mi smo to što jesmo. Puni kaprica, narcizma i kompleksa, „jer to nije moja izložba pa neka crkne, ne zanima me“. Stoga nemojte biti ignoranti i dođite 11. ožujka u MSU na predavanje kustosa Dávida Fehéra. Tko je sad taj? Dávid Fehér je autor Scullyjeve izložbe, direktor Srednjoeuropskog istraživačkog instituta za povijest umjetnosti i kustos za suvremenu umjetnost 20. stoljeća u Muzeju likovnih umjetnosti u Budimpešti, a njemu su se u konceptu zagrebačke izložbe pridružile kustosice Jasna Jakšić, Ivana Kancir i Ana Škegro.

U MSU-u traje velika retrospektivna izložba ‘Putnik’ američkog apstraktnog slikara Seana Scullyja. FOTO: Damir Žižić za MSU

Retrospektivna izložba sadržava 64 Scullyjeva antologijska djela – platna, radove na papiru, fotografije i skulpturu – te predstavlja iznimno vrijedan presjek slikarova stvaralaštva posljednjih 50 godina. Kao zaključna postaja izložbi koje su započele iznimnom Scullyjevom retrospektivom Muzeja likovnih umjetnosti Mađarske nacionalne galerije u Budimpešti, a nastavile se u atenskom muzeju Benaki i Muzeju moderne umjetnosti u Bologni (MaMBO), zagrebačka verzija retrospektive ponajprije je rekapitulacija prilagođena prostornoj specifičnosti MSU-a, ali u velikoj mjeri i dijalog s vlastitim naslijeđem. 

Scully je odrastao u radničkom dijelu južnog Londona, gdje je pohađao samostanske škole te večernju školu pri Central School of Art u Londonu, gdje razvija interes za figurativno slikarstvo koje će napustiti krajem 60-ih godina. Potpomognut stipendijom, početkom 70-ih godina prvi put posjećuje SAD i pohađa Sveučilište Harvard, a 1975. seli se u New York gdje živi i danas. Tadašnje Scullyjevo stvaralaštvo karakterizira precizna geometrijska apstrakcija strogih linija od koje odustaje 1981. i usvaja karakterističan izraz mekih rubova. Godine 1983. umire njegov prvi sin Paul i tada nastaje antologijsko djelo „Prazno srce“ (Empty Heart). Smrt sina jako je utjecala na njegovo slikarstvo – Scully svoju tugu, bol i prazninu prebacuje kroz unutarnji sustav tumačenja na platno u apstraktne crno-bijelo-sivo-smeđe kompozicije koje izgledaju poput nekog mentalnog zatvora. Cijeli period od 1990. do 2016. radi u apstrakciji, a nakon 2016. njegovo se slikarstvo vraća ekspresivnoj figuraciji. Scullyjeva djela uvrštena su u mnoge muzejske zbirke diljem svijeta, a kolekcionari se za njega otimaju. Kritika ga danas smatra jednim od najznačajnijih živućih slikara u svijetu.

Retrospektivna izložba u MSU-u nazvana je po slikarevoj enigmatskoj seriji slika „Putnik“ koje u sebi sadržavaju drugu sliku – umetak, unutrašnjost ili putnika, a neraskidivo je povezana sa slikarovim osobnim iskustvom i ulogom putovanja i emigracije u njegovom životu: rođen u Irskoj, odrastao je u Engleskoj, a svjetsku slavu postigao je u SAD-u.

Želim naglasiti ono što je David Carrier tumačio u svojem viđenju Scullyja: morate se izravno suočiti s ovim djelom, dobiti gotovo taktilno iskustvo, „ne samo vizualno, nego i tjelesno – ulazak u plohe slike“. Dopustiti da vas obuzmu frekvencije boja s njegovih slika, nemir, bol, ali i novo slavljenje života, ponovno rađanje. Jer to nije izložba koju možete pretrčati u desetak minuta. Priče i sjećanja Scullyja, njegovo „emotivno slikarstvo” kako ga je sam nazvao, može nas vratiti bitnome: susretu sa sobom i drugima.

Izložena su 64 Scullyjeva djela – platna, radovi na papiru, fotografije i skulpture. FOTO: Damir Žižić za MSU

Putovanja su presudno utjecala na njegov rad, a pored Maroka, Irske i Meksika posjetio je i Dubrovnik te ga je tvrđava Lovrijenac pri posjetu 1968. inspirirala za skulpturalni rad. Posebna mjesta među putovanjima zauzimaju studentsko putovanje u Maroko 1969. i posjet irskom otočju Aran 2005. godine. Scully se u Maroku trajno inspirirao strukturom zidova koju je u raznim varijacijama prenosio na svoja platna te načinom na koji Marokanci u više ili manje ruralnim sredinama farbaju svoje kuće. Pored zidova, inspiraciju je nalazio u marokanskim prugastim ćilimima, tekstilu i repetitivnim ornamentima čiji su utjecaji vidljivi u Scullyjevim „Nadrasterima“, slikama guste, isprepletene, mrežaste strukture. Meksički zidovi slikara su se najviše dojmili zbog svojih boja, narančaste, plave, crne, ljubičaste te igre svjetla / Sunca. Ta je igra rastvarala stroge kamene strukture u mekane, što je Scullyja inspiriralo u radu na serijama slika „Zidovi svjetla“ i „Zemljolinije“.

Važan dio Scullyjeva opusa su skulpture – 3D verzije njegovih slika. Neke od njih skulptorske su verzije rešetki – „Nadrastera“, dok se druge temelje na „Zidovima svjetla“. Putovanje na irsko otočje Aran 2005., uz proučavanje znamenitih i mitskih zidova građenih radi obrane od jakih vjetrova i zaštite stoke na pašnjacima, rezultiralo je umjetnikovom fascinacijom tim sirovim objektima specifične strukture u svim nijansama tamnosive te u konačnici serijom fotografija.

Da je kompletan umjetnik koji se osim likovnog metiera izražava i riječima, vidi se iz zapisa i bilješki u kojima Scully detaljno opisuje inspiracije za stvaranje, kao i objašnjenje za neobične naslove: „Naslovi mojih slika neka su vrsta zrcala, vrsta zrcala koje diše, tako bih to opisao. Dakle, to je u konačnici poetično.” Nakon Carrierova predavanja svi smo – s kustosicama iz kuće – hipnotički uronili u Scullyjev svijet, svijet jednog slikarstva koje je rijetko moćno i emotivno potresno: 11. ožujka pruža vam se za to zadnja šansa.