Izložba Transformacija drva, koju Nacionalni muzej moderne umjetnosti u Zagrebu predstavlja još kratko, do 4. rujna 2022. važna je za posjetiti iz više razloga. Ne samo što apostrofira značaj drveća i šuma za opstojnost čovjeka, njegov odnos spram prirode te bitan prirodni habitat, već je građa za umjetnička djela koja su nastajala preko stotinu godina danas u opasnosti da postane vrlo ekskluzivnim materijalom. Ako se ovim tempom nastave sječi šume po Hrvatskoj i općenito u svijetu, drvo će za umjetnike postati kao materijal skoro pa relikt prošlosti. Bilo je u zadnjih desetak godina nekoliko zanimljivih i edukativnih izložbi na temu šume, ali ovako jednostavno i suvislo prezentirano drvo kao materijal mnogih važnih umjetničkih djela hrvatske moderne i suvremene umjetnosti stavlja u prvi plan upravo materijal, a tek onda umjetnike, što mi se problemski i fenomenološki dopada.

Autorica izložbe Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica NMMU-a, za prezentaciju u postavu odabrala je šezdeset i dva djela hrvatskih umjetnika iz zbirke NMMU-a koji otkrivaju začudne forme drva kao iskonskog prirodnog materijala u bezbroj njegovih transformacija oblikovanih u proteklih stotinu godina.
„Interakcija čovjeka i drveća uvjetovana je željom čovjeka za očuvanjem vlastite egzistencije, a povijest civilizacije je ujedno i povijest transformacije drvenih formi“, pojašnjava autorica izložbe u pratećem tekstu kataloga.

Odabrani umjetnici Grga Antunac, Petar Barišić, František Bilek, Peruško Bogdanić, Vojta Braniš, Boris Brzić, Ferdo Ćus, Ljubo de Karina, Josip Diminić, Juraj Dobrović, Dušan Džamonja, Joško Eterović, Vinko Fišter, Ante Jakić, Kažimir Hraste, Ksenija Kantoci, Dora Kovačević, Kuzma Kovačić, Ivan Kožarić, Vasko Lipovac, Ivan Lovrenčić, Ivan Meštrović, Matko Mijić, Sofija Naletilić Penavuša, Izvor Oreb, Šime Perić, Ivan Picelj, Branko Ružić, Petar Smajić, Damir Sokić, Ante Starčević, Dalibor Stošić, Marin Studin, Juraj Škarpa, Miroslav Šutej, Goran Štimac, Šime Vulas, Josip Zeman, Zlatko Zlatić i Mirko Zrinšćak afirmirali su se upravo kroz radove u drvu ili je jedan značajan segment njihovih opusa (bio) posvećen drvu jer su u mekoći i teksturi drva mogli bolje i lakše izraziti svoje ideje i motive.

„Modernistička aspiracija prema redukciji, pojednostavljenju i pročišćenoj formi teži izvornosti materijala kao što je drvo. Istaknuti hrvatski kipari 20. stoljeća ostvarili su svoje značajne i velike opuse u drvu, poput Ivana Meštrovića čiji je umjetnički utjecaj u prvoj polovici 20. stoljeća obilježio mnoge suvremenike i generacije nakon njega. Meštrovićevu krugu secesijske stilizacije u drvu pripadaju djela Marina Studina i Jurja Škarpe. Ferdo Ćus oblikovao je u drvu dječji portret s elementima kubizma. Vojta Braniš izvodi skulpturu u drvu socijalne tematike bliskoj grupi Zemlja, dok je Grga Antunac autor reljefnih figuralnih kompozicija. Naivne statične figure svojstvene su kiparstvu Petra Smajića, a djela samouke kiparice Sofije Naletić Penavuše prezentiraju kolorističke obojene životinje“ (Tatijana Gareljić).

Na izložbi u vrlo preglednom i kronološko-stilski koncipiranom postavu pratimo fenomene drvene skulpture od razdoblja simbolizma i secesije, secesije i ekspresionizma, društveno angažirane umjetnosti 20-ih godina prošlog stoljeća, tzv. naivne umjetnosti pa čak i medaljerskih djela u drvu, poput Grge Antunca. Novu struju hrvatskog kiparstva predstavljaju umjetnici koji su kompenzacijama starog i novog započeli procese snažnijeg pročišćenja forme. Ksenija Kantoci, Branko Ružić i Šime Vulas svojim su organičkim, arhetipskim i totemskim drvenim skulpturama ostvarili značajne kiparske opuse tzv. pune mase. „Kompaktna svojstva drva i njegove mase bili su izazovi Dušanu Džamonji, Anti Starčeviću, Ivanu Kožariću, Josipu Zemanu, Anti Jakiću. Ivan Picelj, Aleksandar Srnec i Juraj Dobrović radikalno su transformirali prirodna svojstva materijala te su duhu Exata i Novih tendencija pomoću drva izradili apstraktne, geometrijske i konstruktivističke objekte. Kasni modernizam proširuje uvriježene kategorije slikarstva i kiparstva, stavljajući ih u suodnos te nastaje nova sintagma slike – objekta u interakciji boje i volumena, poput opusa Miroslava Šuteja, Vaska Lipovca, Josipa Diminića, Joška Eterovića ili Vinka Fištera“, ističe autorica izložbe.

Drvo kao podatni biomorfni materijal izazov je i mnogim hrvatskim kiparima koji su unutar svojih opusa i općenito kiparstva postmodernih tendencija ostvarili mnogostrukost stilova i poetika spajanjem umjetničkih formi u okrilju nove umjetničke prakse. Tatijana Gareljić smatra da je drvo prihvaćeno jer omogućava kompaktnu rudimentarnost arhetipskih oblikovanja te sredstvo za disperziju prostora u obliku instalacija i objekata, bez obzira na to preispituje li se sama forma ili konceptualno djelovanje svojstva drva. „Drvo kao medij umjetničkih aspiracija pokazalo se podatnim za uspostavu dijaloga između svjesnog i nesvjesnog, imaginacije i materijalnog. Od tradicionalnog oblikovanja skulptura ili reljefa izvedenih u drvu do postmodernističkih konstrukcija od drva, s drvom i u drvu zamjetna je iznimna vitalnost materijala. Prirodna svojstva drva, njegova unutarnja snaga i volumen transformirani su u brojnim kiparskim rješenjima, od figuracije do apstrakcije. Ono je iznjedrilo djela čvrstih i jasnih volumena, geometrijske apstrakcije, organskih formi i fragilnih konstrukcija egzistencijalističkih konotacija i osobnih poetika umjetnika“.

Ovu izložbu u iduća dva kišna zagrebačka tjedna svakako morate razgledati.