U zagrebačkoj Modernoj galeriji postavljena je kritička retrospektiva „Intimni univerzum“ slikara, grafičara i kipara Dražena Trogrlića, već nekoliko desetljeća sveprisutnog majstora apstraktnog likovnog izričaja, koji suvislo i postojano prelazi iz medija slikarstva u medij skulpture, grafike, crteža, kolaža pa i vitraja. Autori izložbe Đurđa Petravić i Tonko Maroević koncentrirali su se na period Trogrlićeva opusa od 2000. do danas, u preglednom, reduciranom i vizualno sjajno prezentiranom likovnom postavu izložbe.

Dražen Trogrlić diplomirao je slikarstvo na zagrebačkoj ALU u klasi Raula Goldonija 1983., a Majstorske radionice kod Ljube Ivančića i Nikole Reisera polazio je od 1983. do 1985. Od 2006. profesor je na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci.

Apstraktni svijet Dražena Trogrlića specifičan je po tomu što u njemu konstantno prevladava minimalistička ideja redukcije, čišćenja i odvajanja bitnog od nebitnog, ali djela nisu lišena polazišta na stvarni materijalni svijet. Naime, naslovi njegovih djela jasno upućuju na fenomene pejzaža, godišnjih doba, Mediterana, svijeta koji je okupan južnim suncem i pokušava sačuvati ideju magičnog vrta pa čak i ljepote ovog svijeta. On djeluje racionalno, odmjereno i logično, no u svojoj biti ipak se prepušta fenomenima kolorističke apstrakcije, često jasnih uporišta prema nasljeđu lirske apstrakcije, ali i postapstraktnog ekspresionizma i kaligrafije. Trogrlićeve slike zapravo nisu „zavodljive“ na prvo gledanje jer djeluju smireno, balansirano i utišano. Potrebno je pronaći u svakom njegovom djelu trenutak dubinske dinamike i vitalnosti, koja je gotovo redovito prikrivena ispod te površinske kontemplacije. Za ovog bismo slikara mogli ustvrditi kako je fasciniran bojama, ali kod njega nema kolorističkih ispada, prevelikih gesti; on je nepretenciozno posvećen vlastitim idejama svjetla, boje i sunca i pokušava ih prenijeti u sliku bez mnogo narativnosti ili reprezentativnosti. Njegovo slikarstvo ponekad djeluje posno, reducirano i jednostavno, no ispod toga se upravo na ovoj izložbi prepoznaje slikar koji ima oko za veliki raspon kolorističke skale.

Taj Trogrlićev ideal o materiji i materičnosti slike morao se preslikati na druga područja, no u skulpturi je još konzekventnije stilski radikalan i reduciran. Biomorfna počela njegovih skulptura prezentirana su kroz minimalističku redukciju forme, ali poetski dio ishodišta sačuvan je redovito u nazivima djela. Bez straha od kontempliranja prirode, duhovnih pa i metafizičkih tema, Trogrlić je sklon monolitnim oblicima koji podsjećaju na menhire, stećke, nadgrobno kamenje i kamene-međaše. Skulpture često imaju reference na neki drevni grad, i neku prošlu civilizaciju koja je bila naprednija od naše današnje ili razvija ideju o suvremenom gradu u kojemu metaforički postoji samo svjetlo.

To je fino ugođen opus bez nelogičnih amplituda, primjer apstraktne morfologije i stilskog rječnika koji nikada nije izašao izvan granica suvislog. No, neka vas ne zavara Trogrlićevo gotovo štreberski savršeno vladanje apstraktnim vokabularom slike i skulpture: u svim se izloženim djelima osjeća zamjetna sjeta, čežnja i melankolija za nekim savršenim davnim Mediteranom ili Gradom Svjetla; nekom samo umjetniku bliskom Atlantidom, Knossosom ili Aleksandrijom.