U zagrebačkoj galeriji Klovićevi dvori otvorena je do sada najopsežnija kritička retrospektiva hrvatskog slikara Ignjata Joba „Ignjat Job, 1895. – 1936. – Vatra Mediterana“, čiju je autorsku i problemsku koncepciju osmislio povjesničar umjetnosti Zvonko Maković. Djela za ovu izložbu posuđena su od svih relevantnih muzejskih i galerijskih institucija iz Hrvatske i Srbije, kao i niza značajnih privatnih zbirki, poput kolekcije Vugrinec, Hanžeković, Kallay, ali i drugih kolekcionara iz Splita, Dubrovnika i Stona. Slikarski opus Ignjata Joba od oko dvije stotine i pedeset ulja na platnu nastao je u vrlo kratkom vremenskom periodu, od prvih djela iz 1917. do intenzivnog stvaranja između 1928. i 1935. godine, kada nastaje oko dvije stotine slika.

Ignjat Job (Dubrovnik, 1895.- Zagreb, 1936.) godine 1917. u Zagrebu upisuje studij slikarstva na ALU, ali 1920. biva isključen s Akademije unatoč lijepim ocjenama zbog neurednog pohađanja nastave. Iste te godine odlazi u Italiju, gdje boravi u Rimu, Napulju i na Capriju pune dvije godine.

Motivi Jobova slikarstva jednostavni su prizori iz svakodnevnoga života u pretežno malim mjestima mediteranskog podneblja, ali u kasnijem razdoblju radi dosta aktova i portreta. Zvonko Maković ističe da bi se Jobove motive lako moglo shvatiti kao svojevrsnu vizualnu kroniku punu živopisnih zapažanja. „Međutim, prvo što tu upada u oči jest izostanak opisne logike. Slikar nema namjeru pripovijedati priče i anegdote iz svoje svakodnevice ni komentirati viđeno. On svu pozornost usmjerava u dublja i slojevitija zbivanja slike, u njezinu kolorističku masu koja svojim jasnim pulsacijama vrlo izravno djeluje na promatrača prenoseći umjetnikova uzbuđenja. Tu umjetnost nije bilo teško stilski lokalizirati, a u tom određenju vjerojatno je bio najbliži Grgo Gamulin kada je u njoj prepoznao svojevrsni ‘spontani ekspresionizam’“, navest će Maković u predgovoru kataloga izložbe. Za vrijeme boravka u Italiji Jobova ekspresionistička gesta se stišava i u njegovim slikama mogu se pronaći utjecaji talijanskog modernog slikarstva, tzv. Il Novecenta, pokreta Valori plastici, što će ga približiti slikarstvu magičnog realizma, ali i neoklasicizma u hrvatskom slikarstvu dvadesetih godina. No od 1928. godine Job se vraća vangogovskom ekspresionizmu, gradeći slike čistom bojom, slikajući svjetlo bračkih pejzaža, odnosno, Mediterana. Zvonko Maković ističe da se osobna izražajna otkrića Ignjata Joba u krajolicima i žanr-prizorima organski i gotovo bez vremenske distance uklapaju u širi kontekst hrvatskog i jugoslavenskog slikarstva međuratnog razdoblja te da bi se taj kontekst mogao nazvati „kolorističkim ekspresionizmom“ ili „drugim ekspresionizmom“ pa čak i „mediteranskim ekspresionizmom“ (Ješa Denegri), ali bez osjećaja „panike, straha, nervoze i opće nesigurnosti, što čini dobar dio ikonografskog inventara čvrste jezgre ekspresionista, jer kod Joba konstitutivnim dijelom slike postaje i vedrina naslijeđena s nekog fovističkog izvora ili slobodno preveden kakav Van Goghov znak“. Poseban dio njegova opusa su slike na kojima je Job prikazivao prizore iz krčme: od pijančevanja do tučnjava, plandovanja nakon berbi i na izletima, koje u sebi nose snažnu dinamiku pokreta, kompozicije i kolorističke palete.

Na izložbi su prikazani svi značajni Jobovi crteži i akvareli, koji govore o rasponu njegova talenta za detalj i emotivno-psihološku karaterizaciju likova, scene i događaja. Posebna je vrijednost opsežnog kataloga izložbe što je autor Zvonko Maković uz studiju o Ignjatu Jobu reproducirao djela drugih naših i stranih umjetnika koji su utjecali na Joba ili su s njime dijelili likovni stil i senzibilitet, kao što na jednom mjestu Maković odlično vuče paralelu kako se neki elementi dinamične i rasplinute kompozicije slike prije javljaju kod Joba, nego kod slavnog francuskog slikara Chaima Soutinea. Ignjat Job bio je umjetnik rijetkog talenta za apstrahiranje bitnog na slici, koji je ključno utjecao na niz modernih i suvremenih hrvatskih slikara dalmatinskog pejzaža i bez čijeg opusa naše moderno slikarstvo ne bi danas imalo istu povijest.