U zagrebačkom Muzeju Mimara postavljena je izložba slika Hrvoja Marka Peruzovića „Nacrt za retrospektivu“, na kojoj je autor predstavio svoj slikarski opus od 1994. do danas. Motivi prirode, žene, životinja, ali i sakralni motivi prezentirani su kroz fantastično-nadrealnu dimenziju, u kojoj se često provlače snovi i podsvijest.

Hrvoje Marko Peruzović (Zagreb, 1971.) završio je Grafički odjel Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn u Splitu. Diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu 1995. u klasi prof. Đure Sedera. Osim slikarstva bavi se klasičnom grafikom, ilustracijom, skulpturom i fotografijom. Izlagao je na više od pedeset samostalnih izložbi te brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Piše poeziju, aforizme i kratke eseje iz područja likovnosti. Dobitnik je prve nagrade Post scriptum za književnost na društvenim mrežama, u sklopu Festivala književnosti KaLibar. Objavio je zbirku pjesama „Nekoga moramo voljeti (kako na webu, tako i na zemlji)“. Živi i radi u Zagrebu.

Slike Hrvoja Marka Peruzovića specifične su u recentnom hrvatskom slikarstvu po tome što ne slijede nikakve trendove u umjetnosti, međutim, u potpunosti su refleks našeg doba, duhovnog i kulturološkog stanja čovječanstva. U njima se ogledaju dekadencija i višeznačni raskoli naše civilizacije, svi oni patogeni elementi koje senzibilni umjetnik pravilno sondira i prepoznaje. Od ludila današnjeg svijeta možemo se sakriti u prirodu i među životinje, međutim, Peruzovićev biofilni element ide mnogo dalje od probuđene ekološke svijesti ili ideje da su biljke i životinje naša zemaljska braća i sestre ili naši duhovni vodiči.

Treba ozbiljno shvatiti djela Hrvoja Marka Peruzovića, koji i sam ističe da radi na „spajanju nespojivog“, težeći stvaranju „jedne nove osobne simbolike i vlastite mitologije“. Koncipirajući svoje slike prema manirističkoj ideji tzv. unutarnjeg emotivno-duhovnog crteža (disegno interno), on dobiva autentične fantastično-artificijelne crteže koji su istovremeno nadrealno-ekspresivni, ali i vrlo bliski slikarstvu snova. Ta je komponenta vidljiva i u odabiru tonske palete, koja se referira na specifične, hladne zelene, ljubičaste i ružičaste tonove, manirističku zasićenu, prljavo žutozelenu i tirkiznu boju, ali te tonove boja poznaje i dekadentno secesijsko razdoblje Europe. S druge strane, to su nijanse koje se danas koriste u kromoterapiji, liječenju bojama, upravo za relaksaciju i izoštravanje percepcije – čime slikar koloristički preskače stoljeća – ali ukazuje i na to kako neki problemi ostaju neprolaznima: stalno smo u potrazi za humanošću i empatijom, da ne spominjem ljubav.

U velikoj sintezi stilskih obrazaca i matrica iz područja ilustracije, bajki, stripa, mitova, animiranog filma, Hrvoje Marko Peruzović hoda po rubu secesijske stilizacije, ali i nadrealno-futurističkih modela prikaza motiva. U njegovom umjetničkom mikrokozmosu ljudi su podređeni silama prirode i čini se kao da umjetnik pomalo rezignirano želi poručiti kako ništa do sada nismo naučili o suživotu s drugim živim bićima. Jer priroda je i lijepa i stravična, zastrašujuća, nepredvidiva, beskrajne snage, kao i lice Majke Zemlje, Velike Božice, univerzalne stvoriteljice života, izvan bilo kakvih religijskih sustava i dogmi. A društvo je – kao i ženu – u pravilu dovoljno ne uvažava i poštuje.

Neki će pojedine Peruzovićeve slike vidjeti kao groteskne, a drugi kao „čarobno umjetne“, ali ljepota mora biti nemilosrdna, ostavljati bez daha pa čak biti i „zbunjujuće demonska“ (Hocke). Hrvoje Marko Peruzović ipak ne ide radikalno do kraja u negaciju autentične prirode, već u slikama spaja zemaljsku i neku nebesku dimenziju, kao da biljkama i drvećem želi izliječiti emotivno ranjenog čovjeka, našu načetu i iščašenu psihu – u današnjem virtualno-digitalnom svijetu gotovo u pravilu udaljenu od prirode. Možda upravo zato na njegovu drveću spoznaje svijetli mnoštvo krijesnica, titra svjetlost neuronskih mreža / dalekih galaksija i zvijezda, razvija se svjetlosna i glazbena simfonija prirode. On je kritičar i sanjar u jednome.