U Studiju Moderne galerije „Josip Račić“ u Zagrebu do 28. siječnja 2018. održava se studijska izložba Frano Kršinić iz fundusa Moderne galerije, u povodu 120. godišnjice rođenja i 35. godišnjice smrti ovoga značajnog hrvatskog kipara. Akademski kipar i kasnije akademik, Frano Kršinić (Lumbarda na Korčuli, 24. srpnja 1897. – Zagreb, 1. siječnja 1982.), praški student, zagrebački profesor na Akademiji likovnih umjetnosti i rektor, s umjetničkim i pedagoškim radom ostvarenim u Zagrebu, profinjenu je oblikovnu formu moderne skulpture obilježio umjetničkim djelovanjem više od pola stoljeća u hrvatskoj modernoj umjetnosti. U Češkoj je završio kamenoklesarsku srednju školu (1912.-1916.) jer u internatu zagrebačke Obrtne škole više nije bilo mjesta. Prašku Likovnu akademiju pohađao je od 1916. do 1920. kod profesora Myslbeka i Šturse. Na zagrebačku ALU kao profesor dolazi već 1924. godine.

Na izložbi su prezentirane 17 od 26 kiparskih i 4 od 14 medaljerskih djela nastala od 1924. do 1970. godine, o kojima skrbi zagrebačka Moderna galerija.

„Kršinićev opus sadrži reljefe, portrete i figuralne kompozicije izvedene u terakoti, bronci, kamenu i mramoru, a ženski aktovi klesani suptilno u mramoru najbolja su djela te vrste u našoj umjetnosti po svojoj čistoj ljepoti oblika i površine. Kršinić je na moderan način obnovio staru mediteransku tradiciju rada u kamenu, sjedinjujući visoku zanatsku kulturu oblikovanja s neposrednim shvaćanjem suštine stvari u kojemu dominira lirična osjetilnost, lakoća diskretnih pokreta i blagost opće atmosfere djela“, navodi u tekstu kataloga izložbe Tatijana Gareljić, kustosica izložbe.

Već krajem 20. stoljeća, povjesničar umjetnosti Grgo Gamulin konstatira kako ne bismo pogriješili kad bismo za kiparstvo Frane Kršinića rekli da je jedna od konstanti hrvatske umjetnosti, „kad taj pojam i izričaj ne bi već bio toliko istrošen“. Kršinićev kiparski svijet mogli bismo možda previše površno nazvati intimističkom klasikom, no njegova je vrijednost i s današnje distance upravo u tomu što nema pretjerane evolucije oblika i stila, tzv. dinamičke problematizacije, „zato što se na toj razini održavao gotovo pet desetljeća bez skokova, s unutrašnjim kretanjem, kao apsolutna skulptura“ (Gamulin). Stoga se moramo pitati je li Kršinićevoj skulpturi takvom maillolovskom apologijom klasike i klasičnosti umanjena vrijednost? Naravno da nije. On se ugleda ne samo na Meštrovića, već i na daleku tradiciju skulpture Sredozemlja, još od antike. Kršinić je, međutim, imao prije svojeg sazrijevanja već uvid u skulpturu Ivana Meštrovića koji mu je bio uzor, ali se odmaknuo od velikog prethodnika kao „lirska aliteracija klasike, koja ga smješta u polje izvanrednog interesa za hrvatsko kiparstvo: kao komplement, ako već ne i opoziciju Meštroviću“ (Gamulin). Tako i ova izložba potvrđuje kako je koherentna cjelina Kršinićeva opusa jedna intimistička i lirska varijanta europske neoklasike, gdje je kipar u našim domaćim okvirima uspio „izaći iz sjene velikog stabla“, kao i Brancusi u slučaju Rodina.

Mnogi istaknuti povjesničari umjetnosti i kritičari smatrali su kako je Kršinićev duhovni supstrat „čisto ovozemaljsko osjećanje vedrine života“, „pobožnost pred ljepotom svijeta“ (Dubravko Horvatić, Petar Šegedin), ritualizirana u metafori ženskog tijela. Iako se temom ženskog tijela te majke i djeteta sustavno bavi i u tridesetim godinama 20. stoljeća, u Kršinićevoj poslijeratnoj skulpturi javljaju se kontinuirano prepoznatljivi motivi kupačica i majki koje kupaju dijete („Kod kupanja“, „Majka kupa dijete“, „Sputana“, „Njegovateljica ruža“, „Meditacija“, „Buđenje“), od kojih su neke kao javna plastika trajno utisnule karakter mjestima na kojima se nalaze, poput parka Maksimira. Danas smo u poziciji kada objektivno vrednujemo Kršinićev opus upravo prema stilskoj koherenciji, bez vraćanja na realističko modeliranje i opisni tretman materije, upravo prema postulatu „postmajolovske čistoće bez monumentalne deklarativnosti“ (Gamulin). Antologijska razina Kršinićeve skulpture iz pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća očituje se u njegovoj sposobnosti prisne poetizacije svakodnevnog, upravo poput motiva majke koja se igra s djetetom ili ga kupa, ali ne bismo smjeli zanemariti i spomeničku plastiku, poput lijepog realističkog spomenika Nikoli Tesli (Beograd, 1955.) ili spomenika Emanuelu Vidoviću (Split, 1961.).

Kršinić nam je ostavio metafore o vedrini, čistoći i ljepoti ženskog tijela koje je elegantno u svojoj stilizaciji žene-djevojke i žene-majke, ali se čini da je jednako tako bio u pravu Danijel Dragojević kada je još 1963. napisao kako je Kršinić zaokupljen djetinjstvom. Jer žena-majka važno je središte Kršinićeva svijeta, ali bez imalo frustracije, frojdovski nerazriješenih kompleksa ili boli. To je kiparski svijet bez imalo grča i patosa, otvoren mediteranskoj poeziji obnavljanja života.