Ne volim mistificirati umjetnike i njihova djela, stavljati ih na pijedestal ili stvarati i podržavati mitove o njima, ali kad Eugen Feller napravi novu izložbu svojih radova, onda je to redovito mali praznik za ljubitelje apstraktne umjetnosti. Njegov pročišćeni likovni jezik iznimno je elementaran i minimalan, i o tomu je do sada kroz više desetljeća napisano mnogo tekstova. No ono po čemu je svaka njegova izložba specifična jest činjenica da nas uvijek uspijeva iznenaditi s novim varijacijama i rješenjima na „zadanu temu“, čak i okorjele kritičare koji misle da su do sada sve već vidjeli na polju apstrakcije svih predznaka i boja. Onda se pojavi Eugen Feller s novom „izložbicom“ – umjetnik je naime sklon autoironijskom odmaku spram onoga što radi, a što je posljedica dubokog analitičkog i filozofskog pristupa stvarima oko sebe – bez pretenzija, gdje nas iznenadi radovima bez velike geste, malog formata, u ovom novom ciklusu s pastelima.

Eugen Feller nije baš bilo tko: iako je trajno pozicioniran kao jedan od najznačajnijih predstavnika enformela u hrvatskom suvremenom slikarstvu, njegova je druga, paralelna, i ništa manje važna stilsko-duhovna linija vezana uz tendencije koje su proizašle iz nasljeđa postapstraktnog ekspresionizma, slikarstva tvrdih rubova, minimalizma, ali i primarnog i analitičkog slikarstva. Time se bavi kontinuirano pa i na novoj izložbi u zagrebačkoj Galeriji SC-a koja se može razgledati do 14. svibnja, gdje izlaže nove „Pastele“. U cjelinama po šest radova malog formata, s tek nekoliko boja, poput plave, smeđe, narančasto-crvene i crne, oni su u izvrsnom međusobnom dijalogu, ali jednako tako i prema promatračima.

Kustos Mladen Lučić primijetit će u tekstu kataloga kako Feller „nikako nije napustio iskonske probleme slikarstva koje istražuje u drukčijim stilskim izrazima poput minimalizma i geometrijske umjetnosti, gdje i dalje teži dosezanju samog bitka slikarske misli. Riječ je o intimističkim zapisima kojima Feller s jedne strane potvrđuje brojne premise kojima se koristio kao polazištima svojih umjetničkih istraživanja, ali i novim rješenjima kojima se koristi kao svojevrsnom sintezom i osobnom posvetom slikarskim razmišljanjima pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća“. Uvijek blizak tradiciji slikarstva tzv. obojenog polja i tvrdih rubova (Hard-edge painting), Feller u ovoj seriji malih pastela uspijeva stvoriti dovoljno začudne oblike finih tonskih prijelaza koji nisu tek recikliranje prošlosti ili već viđenih apstraktnih obrazaca.

Za Fellera apstrakcija nikada nije bila prostorom intelektualnog i teorijskog elitizma ili trenda, već nasušna potreba da se uspostavi prostor mentalne čistoće, traganja za jasnom slikom svijeta. Njegova slikarska retorika nije se niti u osamdesetim ili devedesetim godinama prošlog stoljeća svodila na apstrahiranje predmetnog svijeta, ili na „transponiranje određenih mitoloških, povijesnih ili književnih narativa, psihičkih i emocionalnih stanja na površinu slike, nego na sasvim neevokativno, nesimboličko i neiluzionističko slikarstvo koje teži potvrđivanju činjenice slike kao predmeta“ (Z. Maković).

Prateći umjetnikove nove slike za izložbu u Galeriji Kranjčar 2008. godine, primijetila sam kako u njima Feller želi prikazati iracionalnu stvarnost racionalnim postupcima i sredstvima, uz demonstraciju premisa kako je sve samo stalna mijena i beskrajna varijacija, koja ipak ne završava u potpunom ništavilu. Eugen Feller voli reći kako je „sve to oko nas bez veze“ i „kako se samo radi o mackanju i šaranju“, ali objektivnosti radi – u njegovim recentnim slikama i pastelima postoji izvjesna duhovna, sublimna kvaliteta slike. To nije tek standardni revival hard-edge slikarstva ili nekog prežvakanog minimalizma, već vrlo duboka i uvjerljiva potreba da se slici vrati izvjesno dostojanstvo, da se u vrlo suptilnim morfološko-kolorističkim i tonskim varijacijama oda hommage značajnim kolegama europske i američke poslijeratne scene, ali i uspostavi autorefleksivni dijalog koji umjetnika i nas mentalno pročišćava. Bez pretencioznosti ili velikih gesta. To su jaki argumenti prema kojima ne vidim krizu ili posustajanje u Fellerovu slikarskom habitusu i senzibilitetu. Štoviše, on će i sada inzistirati kako uvijek treba zadržati odmak spram vlastita djela, a to je zauzimanje jedine ispravne pozicije ako djelujemo na liniji analitičke tradicije apstraktne umjetnosti.