Momčilo Golub jedan je od hrvatskih konceptualnih umjetnika koji se sami ne guraju u medije niti su nekritički miljenici kunsthistoričarske struke, iako njegov opus zaslužuje mnogo veću kritičku recepciju i prisutnost u javnosti. Iznimno aktualno i suvislo, njegovo stvaralaštvo realizira se posljednjih desetljeća na tragu Grupe šestorice, ali i Mangeloseove osjećajne i kritičke kontemplativnosti, gdje se u svakom djelu može raspoznati humanistička filozofija koja navija ‘za čovjeka’, iako je umjetnik svjestan da je oko njega sve manje ljudi.

Recentna izložba postavljena u zagrebačkoj Galeriji Forum, nazvana „Instrumenti“, mali je presjek nad Golubovim ready-made objektima, instalacijama i asemblažima, čime je cijeli prostor galerije pretvoren u jedan veliki ambijent.

Momčilo Golub (Ljubuški, 1949.) diplomirao je na Likovnoj akademiji u Beogradu 1974. te magistrirao na Grafičkom odjelu iste akademije 1976. godine. Kao stipendist francuske vlade, specijalizirao je slikarstvo na prestižnoj École des Beaux-Arts de Paris 1979./80., a 1992. godine boravi drugi put studijski u Parizu kao stipendist fondacije La Cité Internationale de Paris. Aktivno izlaže na domaćoj i inozemnoj sceni 80-ih godina, a od 2011. ponovno sve češće izlaže u Splitu, Zagrebu, Beogradu, Rijeci, Ljubljani, Parizu i Berlinu. Dobitnik je više nagrada, među kojima KUN– ove nagrade za grafiku (1974.), Nagrade fondacije Vladimir Ribnikar 1983., Nagrade Equitable Gallery u New Yorku 1983. i Nagrade za instalaciju na Dubrovačkom salonu 1984. godine. Danas živi i radi u Splitu.

U njegovim radovima jasno se naziru dadaistički pa i nadrealistički korijeni europske umjetnosti, ali za razliku od kolega neokonceptualaca, Momčilo Golub nije odustao od stvaranja umjetničkog objekta, na postavkama ready-madea, dakle, pronađenog i ponovno integriranog predmeta u umjetničko djelo. To također zapaža i Branko Franceschi, autor predgovora izložbe, koji Goluba apostrofira kao umjetnika „specifične stvaralačke alkemije, koja ga čini posebnim slučajem u okvirima splitske i hrvatske umjetničke sadašnjosti“. No Momčilo Golub ne stvara tek „nijeme“ objekte, već se vidljivo inspirira poezijom i književnošću, koristeći formalne i estetske kvalitete jezika kako bi dobio i naglasio nova značenja i metafore. Kao jedan od umjetnika čiji se život isprepliće vrlo autentično s činom umjetničkog kontempliranja i stvaranja, bez imalo lažnih ili artificijelnih prijelaza i pukotina, Goluba ćemo na ovoj izložbi doživjeti kao jednog od posljednjih bardova hrvatske konceptualne umjetničke scene. No on ne zauzima ikakvu programatsku, ideološku ili manifestnu pozu u privatnom životu, jer njegova djela dovoljno uvjerljivo i kompleksno govore sama za sebe. To je iznimna kvaliteta tog umjetničkog opusa.

On je istovremeno filozof mirenja s propašću zapadne europske civilizacije, ali i tankoćutni umjetnik koji se nada nekoj katarzi, i u tom kontekstu više ga mogu zamisliti kako dostojanstveno raspravlja s kolegama filozofima i umjetnicima na nekom antičkom symposionu, nego s današnjim suvremenicima, iako ne bih u potpunosti isključila ni utjecaj zen-filozofije. Jer njegove se složene instalacije i objekti ne kreću samo oko tipične egzistencijalne tjeskobe ili simboličke destrukcije i re-kontekstualizacije predmeta, već se kao važna tema njegove umjetnosti izdvaja vrijeme, ne samo ono društveno, već kronološko Vrijeme, koje nas sve nezaustavljivo melje. Mnogi njegovi objekti i instalacije govore o tomu kako pokušavamo stvoriti vlastiti prostor i vrijeme (za sebe), no kako nas umjetno nametnuta nam stvarnost često u tome sputava. Pretrpani smo satovima, metrima, konopima, glupim predmetima, brandiranom odjećom koja nam daje vanjski i lažni identitet, odnosno, svim onim predmetima koji nam zaklanjaju vidik na poetske dimenzije života. Na prirodu, na mijene godišnjih doba, na usklađivanje našeg ritma s prirodom. Jer, većinu ljudi treba voljeti iz daljine, na sigurnoj udaljenosti – u tomu se oboje apsolutno slažemo.