Tehnologija i digitalno doba nesmiljeno nas gutaju, stvarajući sve veći jaz između života u kojemu bi tehnologija trebala biti samo prateća pomoć ljudima i stvarnosti u kojoj tehnologija preuzima sve odlike ljudskosti. Na takvu dimenziju stvarnosti reagira kritički ili ironijski sve više umjetnika, poništavajući fascinaciju prošlih desetljeća tzv. tehnološkim napretkom. Na tu temu u dubrovačkoj Galeriji Flora otvorena je izložba kipara Ivana Midžića „EkoTehnologija – Posveta Kargo kultovima“. 

Radovi Ivana Midžića „EkoTehnologija – Posveta Kargo kultovima”, na kojima umjetnik kontinuirano radi već nekoliko godina, referenca su na stvarne ljudske prakse, svojevrsni sociološko-kulturni fenomen koji se pojavio još krajem 19. stoljeća, a riječ je o vjerskim pokretima kao obliku otpora kolonijalnoj vlasti s ciljem obnove društva i pribavljanja materijalnih dobara obrednim sredstvima. Utemeljeni su na vjerovanju u povratak duhova predaka koji će obespravljenim domorocima donijeti brodove natovarene luksuznim zapadnjačkim dobrima i okončati kolonijalnu vlast.

Prema pojašnjenju umjetnika i teksta u deplijanu izložbe, „u praksi je to značilo da su izrađivali imitacije predmeta koje su koristili njihovi napredniji posjetitelji sa Zapada, primjerice, radija od drveta, avione od slame ili piste od pijeska. Nisu razumjeli kako tehnologija zapravo radi pa su je pokušali ponovno stvoriti samo na temelju vanjskog izgleda. Ti predmeti nisu imali ni estetsku ni funkcionalnu vrijednost već su isključivo služili kao ritualni objekti. Iako nisu donosili očekivanu promjenu, domoroci su upali u zamku robne fetišizacije na čemu su izgradili čitavi novi sustav vjerovanja“ (Anita Kojundžić Smolčić).

‘Eco Nintendo Switch’ – drveni punjač i kompletan pribor za igranje Nintenda. FOTO: Ivan Midžić

Ivan Midžić (Osijek, 1976.) diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Vulasa 2002. godine. Magistrirao je na Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani 2007. godine u klasi prof. Jože Baršija. Član je HDLU-a Zagreb i HZSU-a. Oblikovanjem nakita bavi se od 2004. godine. Redovito izlaže na samostalnim i skupnim izložbama.

Midžić pili, rezbari i brusi iz drveta predmete poput radija, mobitela, punjača, kablova za struju, bušilice, lampe, ekrana TV-plazme, akumulatora s vjernim hiperrealističkim detaljima u prirodnoj veličini predmeta. Stvara male nove fetiše, tobože ready-made objekte, pomoću kojih se također izruguje pretežno muškom mentalitetu hvaljenja s posjedovanjem nekog najnovijeg tehnološki nabrijanog proizvoda. Ironijski dovodi u pitanje ne samo tezu o eco-friendly utopijama, već se lagano podsmjehuje i revolucionarima na barikadama tzv. zelenog fašizma koji jednako tako ne vide u mnogo stvari širu sliku eko-utopije za koju se zalažu. S druge strane, ako naša civilizacija jednom propadne, neće nas spasiti sateliti ili razvijena robotska tehnologija, već osnovni alati za preživljavanje, među kojima i za oblikovanje predmeta od drva. No možda i to postane upitno jer o drveću ovisi i opstanak naše planete i cijelog eko-sustava.

Promatrajući te savršeno izrađene drvene objekte, ne možemo se ne zapitati o filozofskim implikacijama izložbe, kao što je već zamijetila u jednom ranijem tekstu kritičarka Nataša Govedić: „U dubljim slojevima njegova kiparstva, drvo je istodobno predljudsko i postljudsko, u vitalnosti svoje strukture imuno na pomodnost marketinga, dizajna, tehnologije, kolekcionarske industrije.“ Drvo je vječno, ali možda ćemo svojom divnom civilizacijom i to uskoro dokinuti. Midžić je vrlo kontemplativan umjetnik koji ništa ne radi slučajno, površno ili bez jako dobro razrađenog koncepta. Živciraju ga svi ekstremi i ekstremne teorije i ideologije suvremenog društva i u svojim radovima to vrlo suvislo, inteligentno i slojevito prikazuje.