U zagrebačkoj galeriji Kontura do 19. siječnja otvorena je izložba „Spektakl“, na kojoj je predstavljen veliki novi ciklus slika Stjepana Šandrka, istaknutog slikara mlade generacije, koji je 2006. diplomirao slikarstvo na ALU u Zagrebu, a 2015. doktorirao na slikarskom studiju također na ALU u Zagrebu. Do sada je primio nekoliko nagrada i priznanja, od Nagrade ALU i HGK za najboljeg diplomanta do Nagrade publike T-HT nagrade u Muzeju suvremene umjetnosti 2012. godine.

Poznat po tomu što je reafirmirao u mladoj generaciji hrvatskih slikara tzv. hiperrealističko slikarstvo do savršenstva, Šandrk na ovoj izložbi ide problemski i tematski mnogo dalje i uvodi u polje slike neke povijesno-teorijske probleme s kojima se susreće današnja generacija mladih slikara. Da je hiperrealizam danas opće mjesto slikarstva i da u slikarstvu postoji čak i kao izvjestan bunt i revolt umjetnika u eri kada digitalna fotografija preuzima označavanje vizualnih fenomena svijeta koji nas okružuje – to je sasvim jasno. On se ne javlja samo kao hommage majstorstvu i zanatskim vještinama klasične štafelajne slike, već ukazuje na fenomen zasićenosti današnjeg promatrača postojećim svjetovima virtualnih riznica slika. Tako na izložbi Stjepan Šandrk istovremeno s pozicije umjetničkog manifesta imitira i stvara novi dijalog s poznatim djelima svojih slavnih svjetskih prethodnika, od Courbeta, Picassa, Richtera, Lichtensteina, Koonsa ili Baselitza – preko domaćih slikara Artukovića ili Vehabovića – otvarajući nove vizualne, ali i fenomenološko-sociološke mogućnosti promatranja slike. Teoretičar umjetnosti Krešimir Purgar u predgovoru kataloga izložbe pravilno zapaža kako je hiperrealizam povijesno bio mnogo radikalniji nego što mu je priznato. „Šezdesetih i sedamdesetih godina to je bio posljednji historijski i stilistički organiziran pokušaj da se tradicionalni umjetnički medij upotrijebi za kritiku društva spektakla i njegovih sve više specijaliziranih medija reprodukcije … Nakon buđenja iz postmodernističkog sna, doživjeli smo puni zamah digitalne revolucije i potpuno uranjanje u virtualnu vizualnost, koju su omogućili golemi ekrani, IMAX kinodvorane i VR oprema. Zato smatram da je razlika između ‘realnosti’ i ‘istinitosti’ ključna za shvaćanje današnjeg statusa slike“, navodi Purgar u tekstu kataloga.

Stjepan Šandrk svoje kompozicije zamišlja kao povijesne vedute s prizorima iz svakodnevnog života, ali umjesto urbanog okruženja ili interijera, u pozadinski plan poput scenografije stavlja neke od najpoznatijih slika modernog i suvremenog svjetskog slikarstva. One su raskošna reprezentacija bez povijesnog značenja i promatrači i likovi na slikama – današnji mladi ljudi – kao da nisu svjesni njihova povijesnog i kulturološkog značaja. Njima je povijesno objektivno i realno oduzeto nekoliko dimenzija značenja, a svedene su gotovo tek na dekoraciju za koju promatrači znaju da je iznimno skupa i radi toga smještena u muzejske i galerijske institucije. Kao da nisu svjesni značenja remek-djela koje funkcionira izvan kategorije vremena, promatrači su više zabavljeni ‘okidanjem’ selfieja i poziranjem za društvene mreže, jednako kao što je važnije tagirati u kojoj se svjetskoj muzejsko-galerijskoj instituciji nalazimo u snobovskom prolazu, nego da razumijemo dubinsko značenje izloženih remek-djela. Zato Krešimir Purgar navodi da Šandrkove slike ne otkrivaju paradigmu slike, nego paradigmu nestajanja slike u društvu spektakla. „To je vrli novi svijet bez umjetnosti i vrijednosti, onaj u kojemu su sve slike stvorene da budu jednake, ne zato što doista jednako vrijede, nego zato što su prezentirane u mrežnoj logici simultanosti koja izjednačuje sinkronijsko i dijakronijsko vrijeme slike“, odnosno, njezino povijesno funkcioniranje u kronološkom i stilskom slijedu jednog vremena.

Zatrpani smo slikama iz svih izvora, „nediferenciranim svijetom virtualne vizualnosti“ (Purgar), u kojemu se poništava ono stvarno i virtualno. Stjepan Šandrk to odlično prepoznaje i opredmećuje u slici taj problem vizualne papazjanije poništenih značenja u prvoj fazi nastajanja.