U zagrebačkom Studiju Moderne galerije Josip Račić postavljena je do 5. siječnja 2020. godine mala komorna izložba „Božansko i demonsko u Leonarda da Vincija“ slikara Dimitrija Popovića, u povodu 500. godišnjice smrti renesansnog genija.

Naime, Dimitrije Popović (Cetinje, 1951.) nije tek jedan od najznačajnijih protagonista nadrealizma u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti, jer se njegovo djelo napaja na manirističkim korijenima europske umjetnosti druge polovice 16. stoljeća, kao genezi modernog nadrealizma. Dimitrije se afirmirao i kao autor čestih sakralnih i kristoloških motiva, no u kontinuitetu ga zanima žensko tijelo i njegova simbolička i metaforička aura, posebice kroz višedesetljetni ciklus „Misterij metamorfoza“. Autor je brojnih grafičkih mapa i listova, o njegovu opusu do sada je tiskano deset domaćih i inozemnih knjiga monografskog karaktera, snimljeno trinaest dokumentarnih i televizijskih filmova, a za svoj je rad primio preko dvadeset uglednih domaćih i inozemnih likovnih nagrada. U zadnjih desetak godina napisao je i objavio nekoliko značajnih teorijsko-filozofsko-umjetničkih romana i zbirki eseja, ali i kratkih priča, za koje je također nagrađen. To mu sve daje uvjerljive argumente da sam napiše tekst predgovora u katalogu, vodeći se citatom Kennetha Clarka „Leonardo je Hamlet povijesti umjetnosti kojeg svatko od nas mora rekreirati sam za sebe“.

Već u kolažima i objektima iz 70-ih godina, u kojima je koristio fragmente reprodukcija slika renesansnih majstora, zapravo su se na stanoviti način „pripremale“ Dimitrijeve serije hommagea Leonardu, Botticelliju, Raffaellu, što je sasvim slučajno u to vrijeme 1981. do 1982. korespondiralo s Calvezijevim teorijama slikarstva, vezano uz memoriju, vraćanje starim sižeima i općenito onome što je kasnije karakteriziralo postmodernizam. S druge strane, mnogi suvremeni talijanski umjetnici naveliko posežu u riznicu Leonardovih citata i motiva, čak kombinirajući i rekontekstualizirajući njegove slike sa svojim novim elementima (primjerice, Vania Elettra Tam) i nitko oko toga ne radi dramu. Štoviše.

Već u jednom ranijem intervjuu za Nacional Dimitrije je pojasnio da mu je „tradicija uvijek bila uvijek izazovna i inspirativna. Stare teme i motivi često su izvori modernosti“. Novu izložbu u Galeriji Račić čine dva dijela. U prvom su radovi nastali 1980. – 1983. te izlagani 1982. u zagrebačkoj Galeriji Schira i u milanskoj Palazzo Sormani na izložbi naslova ,,Leonardo a Milano 1482. – 1982.“, priređenoj u povodu jubileja Da Vincijeva boravka i rada u službi obitelji Sforza. Stari radovi koncipirani su na temelju Leonardove zaokupljenosti prolaznošću i smrću. U njima se također odražava tipična Da Vincijeva sklonost za binarnu opoziciju lijepog i ružnog.

„Ljepote i ružnoće izgledaju moćnije jedne zbog drugih. Nastojao sam da se u tim radovima u nadrealističkom slogu rimuju lijepo i ružno te da se duh estetičara i anatoma izrazi kroz preobrazbe organskih formi, kroz eroziju puti, deformaciju oblika“, zapisao je Dimitrije u tekstu kataloga. Drugi dio izložbe čine recentni radovi na kojima su, za razliku od starih kompozicija, organske forme komponirane s geometrijskim elementima linija i ploha, što simbolički ukazuje na Leonardovu zaokupljenost geometrijom i matematikom, odnosno proučavanje čovjekove anatomije i proporcija ljudskog tijela. Na tom principu zasnovani su likovi svete Ane, Cecilije Gallerani i Mona Lise Gioconde te asamblaž ,,Vitruvijev čovjek u kružnici“. U njima se simbolički također odražava spoj dvojnosti Leonardove stvaralačke prirode, stvarno i imaginarno; mistično i racionalno, istančani poetski osjećaj i analitička preciznost. „Enigma Leonardova genija očituje se i u radikalnim promjenama načina izražavanja, u redu i kaosu, u kontroliranoj radnji i oslobođenoj energiji, što je vidljivo u majstorovim kompozicijama ‘Posljednja večera’ i ‘Bitka kod Anghiarija’. Na temelju tih Da Vincijevih djela nastale su dvije istoimene kompozicije u kojima sam u suvremenom duhu likovnog izraza želio naznačiti njihov sakralni, odnosno svjetovni karakter. Instalacija ‘Posljednja večera’ odražava jedinstvo radnje i mjesta euharistijskog misterija“, pojasnio je Dimitrije svoju inspiraciju.

Uostalom, i u njegovu se opusu trajno prožimaju eros i tanatos, mistično i stvarno, lijepo i odbojno, realno i imaginarno, mitsko i povijesno, sakralno i svjetovno, upravo na tragu teoretičara renesansne neoplatonističke poetike, prema kojoj je cijeli svijet sazdan na binarnim opozicijama i suprotnostima. Po tomu nam je i djelo Leonarda da Vincija blisko bez obzira na stoljeća, vrijeme i trendove u umjetnosti.