U izložbenom prostoru Galerije Juraj Klović u Rijeci do 25. listopada Đanino Božić izlaže slike, reljefe i objekte nastale u posljednjih nekoliko godina. Jedan od onih suvremenih hrvatskih i istarskih umjetnika za koje nikada ne možemo predvidjeti što će izložiti i u kojem će se pravcu razvijati njegov koncept, Đanino Božić ne prestaje nas iznenađivati svojim djelima. Blizak geometrijskoj apstrakciji, minimalizmu, neokonstruktivizmu, ali – po potrebi i slikarstvu „tvrdih rubova“, Đanino Božić kroz godine dokazuje kako se lagano, gotovo kroz igru, može šetati poljem apstraktnih idioma. Slika, ne-slika, prostorni crtež, pikturalni prostorni tekst, slikoobjekt, skulptura, objekt, instalacija – sve to može ujedno biti i ambijent, bez strogih razgraničenja medija.

Đanino Božić (Pula, 1951.) diplomirao je 1986. likovne umjetnosti / skulpturu na Pedagoškom fakultetu u Rijeci u klasi prof. Diminića. Samostalne izložbe priređuje od 1984. godine. Od 1985. sudjeluje na brojnim skupnim izložbama suvremene umjetnosti u Hrvatskoj i inozemstvu. Bavi se slikarstvom, skulpturom, grafikom, crtežom, knjigama umjetnika, instalacijama i ambijentima. Dobitnik je nekoliko priznanja i nagrada (1989. Nagrada Bijenala mladih Rijeka; 2001. počasna nagrada Međunarodne izložbe crteža Rijeka i godišnja nagrada HDLU-a; 2002. počasna nagrada 3. hrvatskog trijenala crteža Zagreb; 2013. počasna nagrada Grada Novigrada za kulturni doprinos). Monografiju u povodu 25 godina rada (2012.), u izdanju HDLU-a Istre i Medita, Pula, napisali su Ivica Župan i Jerica Ziherl. U Novigradu je realizirao javne skulpture „Prsti“ (2013.) i „Lopta svih lopiti“ (2016.). Živi i djeluje kao samostalni umjetnik u Novigradu i Labincima.

Uz navedene karakteristike preplitanja žanrova i medija te brisanja strogih granica između slike, skulpture i instalacije, Đanino Božić sklon je i ideji serije, ponavljanja nekih formi u prostoru, na tragu onoga što je o njegovu pristupu umjetnosti zapazio likovni kritičar Ivica Župan: „Đanino Božić je poput fakira relativizma, dokumentira današnju beznačajnost svake konstrukcije, svih rasporeda, sustava, struktura – jedino je pravilo njegova recentnog konstruktivizma da se sve može složiti ovako i onako, da se može mijenjati, izbacivati iz načela i smisla, iz ideje te slagati iz jednog u drugi raspored i sustav.“ No umjetnik ne teži dokidanju umjetničke igre i lucidnosti koncepata, već kao da želi reći da se mnoge forme i ideje mogu gotovo identično ponoviti, ali će im jednako tako znati udahnuti neki novi vitalitet i značenje, možda čak i bolje od nekih prethodnih varijanti i malo drugačijeg konteksta stvaranja. Osim što u njegovoj umjetnosti nema nihilističkih i negacijskih momenata, Đanino Božić jednako tako ne bježi od unošenja dimenzije značenja i poruke u djelo, što očitavamo u sklonosti autora davanju naslova djelima i što se može kroz godine pratiti i u autorovu pojavljivanju na rovinjskoj Likovnoj koloniji.

U tekstu kataloga riječke izložbe, povjesničarka umjetnosti Jerica Ziherl primjećuje da „kako god odredili geografske prostore, za Đanina Božića zasigurno možemo reći da je postojan sudionik i poznavatelj umjetničkih zbivanja vlastitog vremena, osobnost koja se predstavlja kao samosvjestan, autentičan, profinjeni, kreativan i nadasve produktivan umjetnik“. Jerica Ziherl naglašava kako upravo stoga izložba i postav Đanina Božića u Kloviću, kao i njegova naracija, nisu linearni, nego fragmentirani u slikama i objektima, reljefima i skulpturi, refleksijama i razmišljanjima, bojama i oblicima: „Riječ je o djelima nastalim unutar posljednjih desetak godina, a artikulacija njihova odnosa riješena je umjetnikovom usredotočenošću na pitanje njihove prostorne kombinatorike. Tako je, u skladu s unaprijed izabranim djelima koji uvjetuju multipliciranje ili redukciju organskih, taktilnih ili geometrijskih likova unutar kromatskih spektara i njihovih interferencija, arhitekturu izlagačkog prostora modificirao u atraktivnu vizualnu cjelinu, svojevrsnu likovnu scenografiju u čijim elementima, tj. djelima, još uvijek čitamo Božićev uzlazni smjer inventivnosti i mašte, kreativnog mišljenja i intelektualne radoznalosti.“

Đanino Božić nakon trideset godina aktivnog postojanja na likovnoj sceni u kontinuitetu pokazuje kako je iznimno lucidan umjetnik, koji je intelektualne koncepte uspio uskladiti ne samo s analizom forme i pitanjima granica žanra likovnog djela, već nikada nije bio hladno pretenciozan i nije vlastitu prazninu stvaranja ili manjak ideja skrivao iza tobože namjerne ideje besadržajne umjetnosti.