U zagrebačkoj Galeriji Kranjčar postavljena je izložba slika Damira Babića „Tišina“, serija ulja na platnu većih formata s motivima prirode, životinja, ali i ljudi u velikim formatima. Ono što ovu izložbu izdvaja od tekuće slikarske produkcije jest tek djelomična povezanost s sveprisutnim hiperrealizmom, dok su slike – koje su svedene na vrlo uzak i utišan registar hladnih i zasićenih boja – nabijene emocijama, metaforama i znakovima. Naime, što otkriva kvalitetnog slikara, osim tehničke bravuroznosti?

Upravo to da su slike pune sadržaja i značenja, ali bez pretenciozne narativnosti i težnje slikara da pošto-poto ispriča neku „nabrijanu“ priču. Bez želje da se dopadne. Dobra slika uvući će promatrača trenutačno u svoj svijet, obaviti nas porukama i emocijama, osjetit ćemo sav bol, tugu ili melankoliju umjetnika, i nećemo se morati truditi da „izvučemo“ značenje tamo gdje ga nema. Jer, svi znamo da se na našem slikarskom prostoru forsiraju neka imena mlađe srednje i mlađe generacije koja se proglašavaju genijalnima, a u njihovim slikama nema ničega. Samo pretencioznost i ambicija. One su tobože „pametne“, a i ako promatrač i kritičar to u njima ne vidi, onda je tobože problem u njima, a ne u slikaru.

No, navikli smo se već na to da se kod nas povezuju netalentirani i pretenciozni mentori s jednako tako netalentiranim i pretencioznim umjetnicima, jer se tako „lakše i ugodnije kadi u krugu, s kopitima i papcima prema van“ (A. G. Matoš).

Pa kada se tako pojavi jedna slikarska osobnost poput Damira Babića (Zagreb, 6.8.1962. – Rijeka, 30.10.2017.), iznimno senzibilan i istančan komentator i tumač općih i osobnih drama i Weltschmerza, on se bez obzira na lijepu izlagačku biografiju najčešće utopi u moru naših konvencionalnih slikara i onih koji se površinski nameću raskošnim koloritom i „realizmom“ iza kojega nema značenja. A i kada nas zateknu sivo-crna fol apstraktna platna na koja je potrošeno dosta pigmenta, to opet nije praznina kao fenomen koji je detaljno elaborirao Zvonko Maković, to je praznina netalentiranih slikara koji misle da je to tzv. intelektualno slikarstvo. Damir Babić diplomirao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi prof. Đure Sedera, što se može detektirati u njegovom analitičkom pristupu slikarskoj materiji. Izlagao je na dvadesetak samostalnih i desetak skupnih izložbi. Živio je i radio u Zagrebu, Puli, Rimu, Bakru, Splitu i Rijeci.

Kutos izložbe Mladen Lučić u predgovoru kataloga precizno zapaža kako „slike Damira Babića diskretno postavljaju pitanje gdje počinje metafizičko, a završava predmetno, gdje je i zašto tjeskoba zavladala svijetom, odnosno je li stvarnost realnost ili fikcija“. Nakon svih ovih desetljeća gdje se u hrvatskom suvremenom slikarstvu zaista svašta trpalo pod „metafizičko slikarstvo“, kod Damira Babića zaista postoji autentičan sloj metafizičkog naboja. On vas jednostavno obuzme, ne morate ga tražiti u slikama zato jer je kustos to napisao u svojem tekstu. Damir Babić bio je posvećen kontemplaciji, tišini, traganju za svojim mjestom i egzistencijalnim smislom, grčem kako funkcionirati u ovom današnjem često odvratno dehumaniziranom svijetu.

Nije u tome osobno uspio, ali nam je ostavio slike koje su magično lijepe i potresne. Jednako kao prije njega slikari Damir Tripar ili Goran Fruk. Ovu izložbu svakako morate posjetiti. Vratit će vas na izvorno resetiranje što je danas dobro slikarstvo.