U zagrebačkoj Galeriji Kranjčar u tijeku je izložba fotografija „5 km / h“ Aleksandre Orlić, koja je javnosti možda poznatija kao književnica i glavna urednica Cosmopolitana, a manje kao povjesničarka umjetnosti, pjesnikinja i iznimno talentirana fotografkinja. Ovo je njezin prvi reprezentativni izložbeni nastup, na kojem su je podržali mnogi ugledni hrvatski fotografi i kolege kustosi. I dok se u hrvatskom društvu blagonaklono gleda na muškarce s nekoliko talenata i profesija, za žene još uvijek postoji određena stigma na tom području: „traži se“, „svaštari“, „ne može se odlučiti“. Stoga je „slučaj“ Aleksandre Orlić važan iz više aspekata.

Aleksandra Orlić (Rijeka, 1974.) odrasla je na Malom Lošinju, a u Zagrebu na Filozofskom fakultetu diplomirala povijest umjetnosti te njemački jezik i književnost. Tijekom osamnaestogodišnje karijere radila je na uspješnim novinarsko-uredničkim projektima, surađivala s TV-kućama radeći kao scenaristica, copywriterica i reality show konzultantica. Pohađala je foto-radionice u Fotoklubu Zagreb kod profesora Krešimira Mikića i imala je niz fotografskih izložbi: Ptice na žicama, Blue(s), Fotografkinje, Izložba@home02, Balkan Photo Festival. Objavila je radove u Hrvatskom filmskom ljetopisu, poeziju u časopisu Quorum i časopisu Tema, priče u „Ekran priče 02“, Naklada MD, Zagreb 2004., zbirku poezije „U mjerilu 1:100.000“, Naklada MD, Zagreb, 2005. te romane „Bio jednom kraj“, VBZ, Zagreb, 2012. i „Ako ikad“, Hena com, Zagreb, 2017.

Crno-bijeli svijet fotografija Aleksandre Orlić na prvi nam pogled nudi iskustvo fotografskog dnevnika pješaka / šetača kroz urbano tkivo različitih gradskih vizura, aglomeracija i povijesno-kulturoloških konteksta – pa ipak, njezine su fotografije mnogo više od toga. Bez težnje za hladnom umjetničkom pretencioznošću koncepta, fotografkinja intuitivno preuzima neke od estetskih strategija i metoda suvremene umjetnosti, pazeći da njezine vizure ne izgube „specifični fotografski karakter“ (Roland Barthes); drugim riječima, nudi nam iskustvo fotografije kao slike, grafike pa čak i umjetničke instalacije u različito zahvaćenim i odabranim kadrovima. Jednako tako, za nju je fotografija medij koji prenosi poruke i stavove, ali ta je razina njezina djela iznimno izbalansirana s estetsko-umjetničkim doživljajem svake fotografije.

Sama autorica rekla je da „na prvi pogled usamljenost, otuđenost, melankolija jest ono što dominira na svim fotografijama europskih gradova, no čim se kamera izdigne s razine pogleda prolaznika, kaos se mora povući pred redom, jer odjednom sva ta kretanja dobivaju novu vrstu estetike i smisla – naočigled slučajni susreti više to nisu, izgledaju režirano kao na kakvoj šahovskoj ploči, a sloboda kretanja uvelike se razlikuje od crno bijelih simbola ispisanih na cesti, pretvarajući šetače u neku vrstu plesača“. Tim fenomenom urbanog sadržaja, mobilijara i insignija bavili su se mnogi istaknuti fotografi 20. stoljeća, od američkih fotografa Paula Stranda i Thomasa Strutha, ili legendarnog Brassaïa i Henrija Cartier-Bressona, do plejade hrvatskih fotografa: od Toše Dapca, Mladena Grčevića, Pere Vrankovića, Stanka Vrtovca, Mie Vesovića, Ivana Faktora, Damira Fabijanića, Fedora Vučemilovića, Luke Mjede, Miljenka Bernfesta… popis bi mogao biti beskonačan. No poanta je u tome da svaki fotograf – pa tako i Aleksandra Orlić – uspije promatraču ponuditi jedinstven emotivno-estetski raspon koji u sebi nosi i jasno određenu i definiranu poruku ili podtemu serije / ciklusa fotografija.

U svojim fotografskim strategijama određivanja kompozicije kadra svake pojedine fotografije, Aleksandra Orlić jednako precizno određuje i „hvata“ objektivom dio pločnika, neba, prostora trga, ulice, pogleda na neki detalj arhitekture – pa čak i voajerskog pogleda na naznaku nečijeg interijera – baratajući proporcijama, perspektivom i sviješću o zlatnom rezu prirodno i nenametljivo. Njezine fotografije tek površnom promatraču mogu djelovati spontano „okinute“, ali njihov je kadar pomno znalački izbalansiran i definiran. Česte igre svjetla i sjene, snažnih svjetlosnih kontrasta, kao i suodnosa punog i praznog (nebo – arhitektura, prvi plan u sjeni / osvijetljena pozadina), daju ovoj seriji fotografija snažan kontemplativno-meditativan naboj, izvan standardno prisutne melankolije koju često nosi crno-bijela fotografija per se. 

Aleksandra je, prema vlastitim riječima, prije svega mediteranski fotograf te je na nju više utjecalo podneblje u kojem je odrasla: „Naime, kad sam promatrala sve fotke izložene na izložbi ‘5 km/h’, ispalo je da gotovo sve odlikuju snažne i izrazito kontrastne igre svjetla i sjene, kao da sam ih snimala negdje na moru usred ljeta u podne. Znate već taj dojam tajanstvenog i pomalo nadrealnog kao na metafizičkim slikama De Chirica. S tim da sam na njih ubacila puno više mediteranske živosti i burnog života na ulicama.“