Jedna od onih knjiga koje možemo već sada etiketirati kao „knjigu godine“ jest bez sumnje knjiga „Zagreb u škarama, kritike-polemike-komentari“ autorice Snješke Knežević, povjesničarke umjetnosti i znanstvene savjetnice, novinarke i književne prevoditeljice, u izdanju UPI2M BOOKS. U knjizi su sabrani tekstovi objavljivani u novinama, tjednicima, časopisima i portalima uglavnom od 2014. do 2016., grupirani u devet većih tematskih cjelina (Baština kao sirovina ili kulisa; Sindrom Cvjetni; Muzička akademija na Prokrustovoj postelji; Zagreb između neostvarenih perspektiva i urušenih vrijednosti; Europa i mi; spomenici memorijali; Aporije obnove; Neželjena baština; Urbanitet i detalj).

Poticaj za sve tekstove jest stalni destruktivni odnos prema baštini: povijesnim urbanim ambijentima i spomenicima, koji u pravilu krši ne samo konzervatorske, već i etičke smjernice djelovanja.
Svjesno i planirano uništavanje vrijednosti koje tvore identitet jedne sredine ili grada, čak i nacije, prema Snješki Knežević sve je više pravilo. Tako se one bezobzirno stavljaju u funkciju turističke industrije, proizvodnje zabave i razonode ili, kao u Dubrovniku, filmskoj industriji i screen-turizmu, a u istoj mjeri podređuju se zahtjevima prometa. Autorica u kontinuitetu uočava negativne promjene u povijesnom središtu Zagreba, ali i u drugim hrvatskim gradovima te upozorava na njihovu materijalnu i simboličnu degradaciju. Ono što se moglo čuti na promociji knjige u Orisu 8. svibnja jest neosporna činjenica kako drugi kritičari arhitekture i urbanizma najčešće kroz tekstove uočavaju stanje i daju dijagnozu, ali ne nude konstruktivna rješenja problema, dok ih Snješka Knežević uvijek dodaje svojim tekstovima kao integralnu cjelinu teme ili problema koji analizira. Ugledni teoretičar umjetnosti Marcel Bačić istaknuo je na promociji da pisanje Snješke Knežević spada u onu izreku Friedricha Schlegela o „historičarima kao inverznim prorocima“ i da njezino bavljenje strukovnim problemima uvijek obuhvaća dijagnozu i zahvat. Na našu žalost, prognoze Snješke Knežević točne su kada kaže kako tobožnja „apologetska rješenja uvijek klize prema patetici, nepotrebnoj idealizaciji i kiču“.

U devet tematskih cjelina objedinjena su 32 odabrana autorska teksta o fenomenima evidentiranim ne samo u Zagrebu, nego i u mnogim hrvatskim gradovima, čije su povijesne sredine i spomenici izloženi kobnim zlouporabama, gdje se na baštinu gleda kao na kazališnu scenografiju, koja se po potrebi može micati, rušiti, mijenjati, dograđivati, odnosno, prema novokomponiranim palanačkim navikama – uljepšavati i ušminkavati. Autorica ove kolumne dopustit će si iznimno malu intimizaciju prostora pisanja: kako je moj pradjed, graditelj Ivo Štefan sudjelovao u koautorstvu ili samostalno u projektiranju i/li gradnji na nekim danas već amblematskim zagrebačkim zgradama (Ilica 25 / kavana Corso, Sabor, Oktogon, zgrada Društva hrvatskih književnika), sve te tzv. Snješkine teme doživljavam vrlo osobno, jer od ranog djetinjstva slušam o tome koliko su povijest arhitekture i očuvanje baštine važni – to je naš jedinstveni kulturni identitet prema svijetu.

Jedan od promotora knjige, teoretičar urbanizma i arhitekture Zlatko Uzelac naglasio je na promociji da se Zagreb nalazi u dubokoj krizi svojeg razvojnog kapaciteta i da knjiga „Zagreb u škarama“ to pomno bilježi i dokumentira. „Lenucijeva potkova je zagrebačka interpretacija bečkog Ringa, iako je to bio gradski, zagrebački projekt. No tada smo imali spoj između države i vizije, a danas nemamo spoj između države, grada i vizije“, istaknuo je Uzelac. Zvonko Maković osvrnuo se na stil pisanja Snješke Knežević, na autoričin osjećaj za prepoznavanje važnih tema urbanizma i hrabrost da se o tome piše bez obzira na posljedice, poput problema sa sindromom Cvjetnog trga, uništavanja parkova i pretvaranja u građevinske zone, teme fontana, pogrešne implementacije garaža, Paromlina, vojarni i propadanja vrijedne industrijske arhitekture, vandalizacije zagrebačkih kavana i neprimjerenih terasa kafića po centru grada.
Treba ipak spomenuti i dodatke knjizi: Porijeklo tekstova i ilustracija, Kazalo imena, Bilješka o autorici i Za spomenar, u kojemu je izbor fotografija za sada očuvanih arhitektonsko-urbanističkih sredina. Knjiga je opremljena iznimno vrijednim fotografijama u boji i predstavlja i na toj razini značajni doprinos povijesti zagrebačkog urbanizma i arhitekture.

Važno je naglasiti da je knjiga – pisana razumljivim jezikom i stručnom terminologijom koja je detaljno pojašnjena – namijenjena širokoj čitalačkoj publici, odnosno svima koji uviđaju važnost očuvanja identiteta i opstojnosti kulture, društva i nacije, kao i onima koji odlučuju te onima koji svojim angažmanom mogu utjecati i apelirati na devastacije: arhitektima, urbanistima, povjesničarima umjetnosti, konzervatorima.