U zagrebačkoj galeriji Modulor na Trešnjevci, specijaliziranoj za arhitektonsko-urbanističke izložbe, predstavljena je izložba iz ciklusa „Arhitektura zagrebačkih četvrti“ koja je posvećena gradskoj četvrti Črnomercu (Črnomerec – od točkastih implantanata do voluminoznih plombi), autora Tonija Bešlića i Nikole Šimunića. Dosad su od 2015. godine na izložbama obrađene i predstavljene Trešnjevka, Stenjevec, Maksimir i Podsljeme, a ciklus će obuhvatiti sve zagrebačke kvartove.

U zadnjih dvadesetak godina svjedoci smo velike i pretjerane izgradnje gotovo svih gradskih četvrti, u kojima vrlo često investitori i legislativne strukture grubo prepravljaju GUP te se pogoduje investitorima, dok je etika arhitekata svedena samo na profit, bez obzira na to radi li se o objektima društvenog značaja ili privatnoj stambenoj gradnji. U takvoj masi loših ili ‘’manje strašnih’’ tipskih realizacija često se gube i iznimna ostvarenja različite arhitektonske tipologije.

Stoga arhitekt i teoretičar arhitekture Toni Bešlić sustavno dokumentira karakteristične primjere dobre, osrednje i loše gradnje po zagrebačkim kvartovima. „Črnomerec je peta postaja na putu dokumentiranja zagrebačke arhitekture. Nije riječ o redoslijedu, već o želji da se uhvati atmosfera pojedine četvrti, sklonost određenom estetskom predlošku, ali i društveni i gospodarski trenutak“, navodi Toni Bešlić u pratećem tekstu u katalogu. Njegov pristup išao je za time da obuhvati i skrivene potencijale kuća, ne samo vrhunce realizacija ili loše primjere. „Svaki pristup arhitekturi, izbor kuća ili kritički osvrt ima i pobornike i osporavatelje. Izbor neke arhitekture jedne razveseli, a druge naljuti. Nekoj se kući posvećuje veća pozornost, a drugoj manja, što ne znači da je kuća s manje teksta i istodobno i slabije ostvarenje. Jedan će kritičar u prvi plan staviti svoje mišljenje, drugi sve pojedinosti detaljno raščlaniti, a treći će tek biti posrednik između arhitekta i javnosti“, smatra Bešlić te ističe kako arhitektonska kritika prelazi okvire rasprave o određenom objektu: kritika mora biti tehnička, konstruktivna, materijalna i ekonomska analiza, ali i psihološko istraživanje, politički razgovor i društvena kritika.

Črnomerec je gradska četvrt koja je specifična po tomu što su na njezinu teritoriju pozicionirani i povezani industrijski, bolnički i stambeno-rezidencijalni sadržaji i objekti, od kojih su mnogi značajni reperi suvremene zagrebačke arhitekture od osamdesetih godina 20. stoljeća do najnovijih realizacija. U svijesti stanovnika Zagreba asocijacija na Črnomerec je možda i danas primarno povezana uz kompleks Plive i Francka, no zaboravlja se njezin sjeverni, rezidencijalni dio, gdje postoje antologijski primjeri suvremene arhitekture.

U tom kontekstu, Bešlić navodi kako se u slobodne se građevne čestice poput implantata uglavljuju nove zgrade koje dobivaju vrijednost orijentacijske snage ili simboliziraju potpune promašaje. „Stambeni blok Điva Dražića na uglu Ilice i Vukovićeve ulice, tlocrtno u obliku slova U, ne samo da pripada dobroj skupini kuća, nego stvaranjem uvučenoga javnog prostora unosi i tipološku novost u zagrebačku matricu. Drugi bi primjer prve skupine mogla biti i uredska zgrada Plive na uglu Zagrebačke ceste i Prilaza baruna Filipovića Andreja Radmana, ali i kuća u Ulici Grada Mainza na broju 26. Građevina koja izgleda sasvim obično, a ipak s tek nekoliko sasvim jednostavnih i logički usustavljenih elemenata donosi red i svježinu“. Sjetimo se i savršene stambene interpolacije Radovana Tajdera iz 1983. u Vodovodnoj ulici ili dva stambena bloka Ivana Crnkovića u Ilici iz 1988., kao i terasastog naselja na Kajfešovom brijegu Ante Marinovića Uzelca iz 1987.

S druge strane, kao i u ostalim zagrebačkim četvrtima, pojavljuju se kuće koje ne samo da su u arhitektonskome smislu ispod oblikovnog standarda, nego ne uspijevaju zadovoljiti ni temeljne funkcijske zahtjeve, poput stambene zgrade u Kvaternikovoj ulici, čije su se garaže našle ispod razine ceste pa su neuporabljive radi velike visinske razlike. Kako je na području Črnomerca postojao i velik broj tvorničkih postrojenja i skladišnih prostora, njihovim su gašenjem ostala velika slobodna područja pogodna za gradnju. Uglove Slovenske i Grahorove s Ulicom Grada Mainza, ali i Prilaz baruna Filipovića i Ilice već su zaposjele kuće golemih dimenzija koje poput plombi zatvaraju građevne poteze, pogled i strujanje zraka. U nemalom broju slučajeva arhitekti ovdje nisu odgovorili na prihvatljiv način. Nezgrapne kompozicije, ispraznost oblikovanja i siromaštvo detalja glavna su obilježja novih kuća, i s time se u potpunosti slažemo s Bešlićevom kritikom. Devastirane su i neke univerzalne vrijednosti međuratne moderne arhitekture, poput tzv. drvene kuće Filipčić Drage Iblera u ulici Sveti Duh, gdje je na njezinu mjestu pred šest godina podignut novi bezlični objekt. Na uglu Ilice i Maričićeve ulice trpimo monstruozu dogradnju novog objekta Klinike za tumore koja ne poštuje liniju Ilice, niti ugao bloka, točno uz sjajnu interpolaciju Điva Dražića. Bešlić bez lažnog straha donosi niz loših primjera tzv. prelijepih kuća i lažnih tipoloških ‘’urbanih vila’’ betonara, stoga je ova izložba iznimno važna jer pokriva ne samo edukativne i estetske, već i etičke razine recentne zagrebačke arhitekture.

Izložba je otvorena do 6. lipnja.