U zagrebačkome Muzeju Mimara do 22. srpnja otvorena je retrospektivna izložba slikarice Vere Josipović, doajenke hrvatskog modernog slikarstva, čiji je opus manje poznat javnosti jer je veći dio života živjela od slikarstva u Italiji i Švicarskoj. No starije generacije još uvijek je znaju kao vrsnu umjetnicu, ali i prvu suprugu slikara Ede Murtića, s kojim je 1951. i 1952. posjetila i proputovala SAD, u vrijeme kada nitko od naših umjetnika nije imao priliku da iz prve ruke upozna suvremena umjetnička kretanja i tendencije u američkom slikarstvu.

Vera Josipović (Ivanjska, 7. 2. 1923.), ALU u Zagrebu upisala je 1945., a diplomirala 1950. u klasi prof. Ive Režeka. Od 1950. sudjeluje na skupnim izložbama ULUH– a i LIKUM– a, a od 1964. izlaže pretežno u Italiji jer je živjela i radila između gradova Strese i Ascone. Studijska putovanja vodila su je u Francusku, Italiju i SAD, a znatno razdoblje života provela je u Italiji i Švicarskoj. U Zagreb se vratila 2004. godine. Izlagala je na trideset samostalnih izložbi, među kojima na dvije s Edom Murtićem i Stevanom Luketićem.

Na I. rimskom bijenalu nagrađena je Zlatnom medaljom za slikarstvo 1969., u sekciji „Buduća imena“, a na 6. Nacionalnoj izložbi suvremenog slikarstva u Imoli 1969. također Nagradom za slikarstvo. Godine 1970. izvela je mozaik za hotel u Makarskoj. Njezini se radovi nalaze u fundusu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti i Moderne galerije, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Varaždinu i Skopju te u privatnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu, poput uglednih talijanskih kolekcija Alessi i Bialetti.

Kada sam se 2015. na izložbi u zagrebačkoj galeriji Forum prvi put susrela s fragmentima velikog i morfološki raznolikog opusa slikarice Vere Josipović, to je bilo jedno od onih iskustava kada povjesničar umjetnosti / likovni kritičar ostane iznenađen kvalitetom i energetskom emanacijom nečijeg umjetničkog djelovanja. Sjećam se kako su mi prve misli bile gdje je umjetnica bila do tada i zašto nije vidljivije inkorporirana u kronologije i sinteze suvremenog hrvatskog slikarstva druge polovice 20. stoljeća. Nije me u potpunosti zadovoljila biografska činjenica kako se Vera Josipović nakon dugogodišnjeg života u Italiji i Švicarskoj tek 2004. trajno vratila u Hrvatsku jer dobro je poznato kako su mnogi naši umjetnici imali recepciju u domaćim kritičarskim krugovima bez obzira na to što su živjeli u inozemstvu. Pa ipak, njezino djelovanje nije promaknulo Radoslavu Putaru i Ivanu Picelju. Tu nepravdu prema umjetničinom opusu sada je končano ispravio akademik Tonko Maroević, koji je sakupio sve značajne faze slikaričina djelovanja, od ulja, tempera, tuševa do radova u brušenom čeliku s početka sedamdesetih godina koji su bliski apstraktnoj geometriji te senzibilitetu i pokretu Novih tendencija, ali i iluzionizmu op arta.

Naime, izniman talent Vere Josipović za stilsko-morfološke sinteze potpuno na prvi pogled nepomirljivih apstraktnih dionica svrstava ju u sam vrh apstraktno-gestualnog slikarstva šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća. Iz današnje distance, čini se kako joj je umjetničko-intelektualni kozmopolitizam talijanske sredine šezdesetih i sedamdesetih godina posebno pomogao u namjeri da se formira kao umjetnica kojoj je dopušteno slobodno istraživati različite apstraktne dionice u uljima i temperama, a istančani talent za sintezu viđenog motiva, uz izniman koloristički raspon tonske palete, prepoznati su od talijanske likovne kritike kao nepobitna činjenica njezinog talenta; nešto što ju je pozicioniralo iznad prosjeka tekuće likovne produkcije. U više navrata tijekom šezdesetih godina, talijanski kritičari objektivno njezino slikarstvo valoriziraju prema baštinjenom iskustvu morskog pejzaža, kao „ključu morfološko-civilizacijske sinteze“ koji se prepoznaje u njezinim djelima. Giancarlo Pandini će 1965. godine oduševljeno pisati o „delikatnom luminozitetu umjetničinih spiritualnih pejzaža“, a Franco Passoni u Milanu 1969. poantira kako kod Vere Josipović postoji izražena „lirska i intelektualno-racionalna komponenta koja je uspješno sublimirana u njezinim apstraktnim pejzažima“. Iako će njezin stil kritika unisono definirati kao prostor lirske apstrakcije (Oscar de Marchi), istaknuta likovna kritičarka Elda Fezzi u povodu umjetničine izložbe u Cremoni 1979. zapaža kako u apstraktnim kompozicijama Vere Josipović postoje „kozmički elementi i vizije svijeta, strukture i geste poput meteorita“. Već u ranijim temperama iz pedesetih godina 20. stoljeća, Vera Josipović stvarat će plavičasto-crvene kompozicije s vrtložnim ili centrifugalno raspoređenim oblicima i linijama, koje će nas podsjetiti ne samo na futurističke kompozicije i dinamizam, već i na mogući senzibilitet blizak pojedinim fazama Františeka Kupke, od čega nije daleko niti orfizam Sonie i Roberta Delaunay. Talijanska je kritika pravilno bila na tragu tih utjecaja kada se kod Vere Josipović apostrofirao izraženi kozmički i kružni dinamizam oblikâ i kompozicije, potpomognut raskošnim i intenzivnim tonskim rasponom, a iznimno razgranata tradicija apstraktne morfologije u talijanskom modernom slikarstvu omogućila je objektivnu i neopterećenu recepciju djela Vere Josipović. Prije serije ulja na platnu tonski nježnih i fasetno prostorno organiziranih formi s početka sedamdesetih godina, Vera Josipović će između 1966. i 1968. raditi opsežne – i u hrvatskom slikarstvu morfološki jedinstvene – cikluse tempera s motivima stabala i čvorastih grana, koji nas podsjećaju na futurističke nastambe iz znanstveno-fantastičnih ilustracija. Povremeno je u zadnjoj četvrtini 20. stoljeća radila kaligrafske tempere, crteže flomasterom i gvaševe, u najboljoj maniri crnih moćnih tekstura i poteza Hansa Hartunga i Pierrea Soulagesa, ali i arabeskno zaigranih linija Arshilea Gorkog.

Vera Josipović trajno nam pokazuje što znači posjedovati izniman talent i gdje je sve ostvareno s lakoćom – poput igre. Njezin je opus vrijedan divljenja, ali i sada kada je konačno vraćen u tokove hrvatskog modernog slikarstva, važan za daljnja proučavanja i kontekstualiziranja mlađih kolega teoretičara i kritičara.