U zagrebačkom Institutu za suvremenu umjetnost postavljena je izložba Ante Jerkovića „Radovi u javnim prostorima 1986. – 2001.“, kustoskog tandema Janke Vukmir i Jelene Perić. I to bi možda bila samo još jedna izložba u nizu zanimljivih izložbi Instituta da se ne radi o jednom iznimnom umjetniku koji nas je prerano napustio, čime je hrvatska suvremena umjetnost ostala osjetno zakinuta za inventivne, vrlo lucidne konceptualne i akcijske radove.

Anto Jerković (Tuzla, 1958. – Zagreb, 2005.) završio je Školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu 1978., a slikarstvo je diplomirao 1983. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Raula Goldonija. Od 1983. do 1986. bio je suradnik Slikarske majstorske radionice HAZU-a u Zagrebu. U počecima djelovanja vezan je uz slikarski medij i radi djela na tragu Bauhausa i minimal-arta, gdje odmah afirmira značaj plavog pigmenta, odnosno metaforičku razinu uporabe plave boje. Moglo bi se površno reći da nastavlja ideju autonomije plave boje po uzoru na Yvesa Kleina, ali to bi bilo netočno jednodimenzionalno tumačenje. Njegova prva umjetnička akcija u javnom prostoru bila je akcija slikanja koja se odvijala u zagrebačkom naselju Prečko 1986. godine, a nastala je radi manjka radnog prostora. Ta je gesta odmah bila prepoznata od kritike kao autentičan umjetnički čin – „slikanje u javnosti kao izlazak u javni prostor ulice“ (Janka Vukmir). Do kraja svojeg umjetničkog djelovanja izveo je dvadesetak akcija u javnim prostorima i na površinama u Zagrebu, Hrvatskoj i inozemstvu. Prema pojašnjenjima kustosica izložbe, sav materijal za izložbu nastao je i produciran je za umjetnikova života, a sastoji se od fotografija, video i audiosnimki, skica i tekstova, popraćenih izborom iz medijskih napisa i kritika o projektima, kao i materijalom s pripreme umjetnikove retrospektive u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 2009. u organizaciji Moderne galerije, koju je priredio kustos Zdenko Rus, dobar poznavatelj i tumač umjetnikova opusa.

Treba posebno naglasiti kako Anto Jerković nije bio konceptualni blefer, niti je svoje radove stvarao iz potrebe za širenjem vlastitog ega. Jednako tako, nije odabrao medij umjetničkih akcija kako bi prikrio pomanjkanje ideja. S današnjim vremenskim odmakom, jasno je kako se radilo o senzibilnom umjetniku koji je svoje umjetničko polazište bazirao na filozofski osmišljenim konceptima, gdje su se često ispreplitali egzistencijalizam, etika, pitanje opstanka estetike, uz namjeru osvještavanja promatrača o nekim drugim dimenzijama stvarnosti – od umjetnosti do socijalnih i političkih podtema.

Njegove se umjetničke akcije i danas živo pamte: od akcije potpisivanja panoa na policijskoj postaji u Parizu 1989., akcije „Nebo“ koju je 1994. izveo na zagrebačkom Cmroku s Ivanom Kožarićem, umjetničke intervencije „Etika ili estetika“ (1996.) u Zagrebu na Cvjetnom trgu, „Imenice i loptice“ (1997.) u Dioklecijanovim podrumima u Splitu, plavog neonskog natpisa „Invisible“ (1997.) u galeriji PM u HDLU-u u Zagrebu, ambijentalne izložbe „Café nihilismus“ u zagrebačkom Studiju galerije „Josip Račić“ (1998.), do možda najpoznatije intervencije/instalacije „Riječi, neoni i baloni“ na zgradi zagrebačkog MSU-a na Katarininom trgu 1999. godine, kada je na pročelje zgrade postavio plave neonske riječi poput God, Universe, Theory, Practice, Subject, Object, Body, Spirit, Sense, Nothing. U svojim se radovima – koji su uvijek sadržavali plavu boju u nekom primijenjenom obliku – bavio dubljim filozofskim i strukturalističkim značenjem riječi koje su tako svakodnevno i pretenciozno oko nas, a da se zapravo njima ne bavimo, tek ih olako prihvaćamo.

Anto Jerković duže će vrijeme ostati jedan od naših umjetnika koji je u svojim akcijama izlazio u javne prostore poput ulica, tržnica i dvorišta, šireći ideju demokratizacije tzv. elitne umjetnosti. U njegovim radovima nikada niste mogli steći dojam da je neokonceptualna umjetnost nešto hermetično i „dozlaboga“ intelektualno i pretenciozno, već je apsolutno svatko mogao razumjeti značenjsko polje, metafore, simbole i parabole utkane u Antino djelo. A upravo to jest osobina velikih i tankoćutnih umjetnika: da ne ponižavaju i ne isključuju bilo koju vertikalnu i horizontalnu skupinu ljudi iz percepcije umjetničkog djela. Zato danas pozicioniramo Antu Jerkovića kao iznimno važnog hrvatskog suvremenog umjetnika-konceptualca koji je imao toliko dobro osmišljene ideje i koncepte da kritika zapravo nije imala što dodati nakon njegovog teksta pojašnjenja. Sve je bilo kristalno nebeski jasno u Antinom plavom.