U utorak, 19. prosinca, u Oris Kući arhitekture otvorena je izložba Andrija Mutnjaković: Vizionarska arhitektura koja obuhvaća široki spektar profesionalnog djelovanja akademika Andrije Mutnjakovića – od brojnih natječajnih projekata, konkretnih realizacija do precizno elaboriranih teorijskih i utopijskih promišljanja. Andrija Mutnjaković do danas je ostao jedan od najznačajnijih teoretičara i djelatnih protagonista moderne kinetičke arhitekture s organičkim svojstvima koju je razvijao od šezdesetih godina do danas.

Mutnjaković je rođen u Osijeku, a živi i radi kao samostalni arhitekt u Zagrebu. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Profesionalna aktivnost obuhvaća teoretska istraživanja, povijesne studije i praktičan rad na projektiranju arhitektonskih zgrada. Arhitektonski i urbanistički projekti mogu se kategorizirati u tri interesna područja. Endemska arhitektura uključuje studije regeneracije regionalne arhitekture u suvremenom arhitektonskom izrazu (Narodna univerzitetska biblioteka Kosova u Prištini, Nacionalne biblioteke u Teheranu, Damasku i Alžiru, Gimnazija u Zagrebu, Turistički kompleks Duga uvala pokraj pule, itd.); Bioarhitektura obuhvaća primjenu bioloških principa na koncipiranje arhitektonskih funkcija (projekt novih dijelova gradova Osijeka, Zagreba, Bratislave, Beograda, Tel-Aviva, itd.) i Kinetička arhitektura koja je pretežno prikazana na ovoj izložbi. Autorova teoretska istraživanja i povijesne studije obuhvaćaju veći broj eseja i knjiga, poput Biourbanizma (Rijeka, 1982.), Endemske arhitekture (Osijek, 1987.), Tercijarnog grada (Osijek, 1988.), Arhitekturnaja bionika / Architectural Bionics (Moskva, 1990., s grupom autora). Kada se nije bavio teorijom, Mutnjaković je bio stalno međunarodno prisutan kroz čitav spektar različitih i brojnih javnih i profesionalnih inicijativa, izložbi, predavanja, rada u uredništvima časopisa Čovjek i prostor i Arhitektura te realizacija – scenografija, interijera i izvedenih zgrada.

Iako su nepravedno njegovi brojni projekti u očima domaćih teoretičara arhitekture bili svrstani pod kategoriju eksperimentalne arhitekture, Mutnjaković je na međunarodnoj arhitektonskoj sceni visoko uvaženi pripadnik novih i naprednih načina funkcionalne i maštovite arhitekture koja uvažava čovjeka i prirodu, kao i njihov složeni međuodnos. Njegovi projekti zgrada temelje se na potpunim ili djelomičnim kinetičkim svojstvima podnih, pregradnih, obodnih i pokrovnih ploha koje stvaraju volumen arhitektonskog prostora. Kinetička svojstva omogućavaju varijabilnost prostora, slobodno rastvaranje volumena i komunikaciju zgrade s ljudskim potrebama i željama, a oblikovne kvalitete arhitekture kojih se Mutnjaković uvijek pridržavao imale su u vidu i razvoj autohtone arhitekture jednog specifičnog mjesta i pejzaža. Mutnjakovićeve zamisli prema današnjim mlađim naraštajima teoretičara i povjesničara arhitekture iznimno su vrednovane kao važna karika u lancu razmišljanja o tzv. arhitekturi budućnosti, s obzirom na to da je autor mnogo prije vremena i trendova u svoje projekte uključio kategoriju biodinamičkog okoliša, i prema tomu, biodinamičke arhitekture. Već se duže vrijeme govori o tzv. inteligentnoj arhitekturi, koja u svoje tkivo integrira visoke tehnologije, no upravo je Andrija Mutnjaković bio jedan od pionira takvog pristupa zgradama na cijelom području ne samo bivše države, već i šireg srednjoeuropskog prostora, zajedno s nekolicinom modernih francuskih arhitekata (tzv. programirana kuća-stroj s organičkim svojstvima). To je arhitektura koja se prilagođava ljudskim potrebama, ali i okreće, otvara i mijenja prema dobu dana, godišnjim dobima ili količini insolacije objekta prema zimskom i ljetnom solsticiju danas dobiva prednost pred standardnom „statičkom“ arhitekturom.

„Mutnjaković je iskoračio iz mainstreama, homogenog korpusa zagrebačke arhitektonske škole, naglašenog modernističkog usmjerenja u kojem se iščitava klasicistička disciplina kao jedna od trajno prisutnih odrednica. Spremno je prihvatio poziciju enfant terribla, da bi već 1985. prigodom prve retrospektive hrvatske poslijeratne arhitekture dočekao da upravo njegovi projekti postanu uzdanice utopijsko-istraživačkih vizija hrvatske arhitekture 1960-ih godina. Usprkos ovoj poziciji Mutnjaković nikada nije bio outsider zagrebačke arhitektonske scene jer profesiju po njegovome osobnome uvjerenju čini istraživački i realni dio“, piše u predgovoru kataloga povjesničarka arhitekture Tamara Bjažić-Klarin, obrazlažući izložbu sa željom da se u današnjem trenutku, u kojem arhitektonska profesija preispituje ciljeve i smisao svoga djelovanja, ova dva pojma s nepravedne periferije profesionalnog djelovanja barem nakratko dovedu u njihovo središte.

Andrija Mutnjaković svojim primjerom kroz dugo i kompleksno djelovanje pokazuje da se pragmatičnost s jedne strane, i vizija s druge strane, kao ni pozicija angažiranog pojedinca i leonardovskog inovatora i eksperimentatora međusobno ne isključuju. Na tragu sinteze likovnih umjetnosti i arhitekture šezdesetih godina 20. stoljeća, i postulata da se likovno, skulpturalno i arhitektonsko moraju međusobno uvažavati, nadopunjavati i prožimati, Mutnjakovićev opus u tim tezama nije samo duhovno srodan kolegama Miroslavu Begoviću, Vjenceslavu Richteru ili fenomenima Novih tendencija, već je ravnopravna arhitektonska dionica europske kinetičke umjetnosti, mobilne skulpture i svjetlosnih objekata.