U zagrebačkom Arena Centru prošlog tjedna postavljeno je pedeset velikih božićnih kugli, koje je namjenski za taj prostor autorski oslikalo pedeset članova Hrvatskog društva likovnih umjetnika, sve odreda afirmiranih ili obećavajuće talentiranih umjetnika srednje, mlađe i najmlađe generacije. Umjetnički oslikane kugle bit će kao ambijentalna instalacija u centru tijekom adventskog razdoblja, a nakon toga poslužit će za humanitarnu akciju u suradnji s udrugom Crveni nosovi, poznatim klaunovima-doktorima koji uveseljavaju male bolesnike. Štoviše, u Arena centru održat će se u nadolazećem razdoblju i 60 besplatnih likovnih radionica koje će za posjetitelje držati profesionalni likovni umjetnici.
Mnogi će se zgroziti nad tom blasfemičnom idejom, za sve umjetničko-intelektualne snobove presedanom “spuštanja” visoke umjetnosti na niske grane, ali zastanimo za trenutak. Shopping centar u današnjoj je masovnoj kulturi potrošačkog društva novi hram boljeg i ljepšeg života, idealni prostor dokolice, (obiteljskog) druženja, stoga i potencijalno mjesto percipiranja kulturnih sadržaja više kvalitete; za mnogu djecu možda jedino pristojno mjesto u godini gdje će u predbožićnoj groznici, dok njihovi roditelji u manijakalnoj histeriji peglaju kartice, podići pogled prema nekom ljepšem prostoru oslikanih kuglica koje ne vrište ordinarnim kičem. Ne znam zašto, ali nekako me to asocira i na sve manju satnicu likovne kulture u osnovnim i srednjim školama. Samo čistunci izvan vremena i prostora tu gestu HDLU-a i Arena Centra mogu doživjeti kao artističko bogohuljenje, jer, ne lezi vraže, nismo li nekada i u Zagrebu imali legendarnu Akademiju primijenjenih umjetnosti, koja je školovala neke od najvećih hrvatskih suvremenih umjetnika, i kojima široka paleta poslova nije bila manje važna ili dostojanstvena od crtanja ilustracija za reklame, uređivanja izloga dućana do dizajniranja vitrina i panoa za izložbe na Zagrebačkom velesajmu. Naime, recentne umjetničke prakse koje dominiraju u gradskim galerijskim prostorima za prosječnog su građanina toliko zastrašujuće hermetične, nerazumljive i intelektualno odbojne, da od galerija bježe glavom bez obzira, a na umjetnike i kustose sve više gledaju kao na neke čudake.
Pa evo prilike da akademska umjetnost, cvijeće našeg HDLU-a, napusti strogu bjelinu intelektualne oaze galerijskih prostora i pokaže svoju istinsku edukativnu i društvenu funkciju. Hoće li umjetnost zato pasti sa svog visokog trona elitne umjetnosti, čiji predstavnici i teoretičari nad pojmom primijenjene umjetnosti prečesto kolutaju očima? Jasno da neće. Uostalom, previše je i onih koji će za neke pojave poput ove istinski lijepe akcije visoke estetske kvalitete, reći da je profaniranje umjetnosti, ali će u potaji uzdisati nad fotografijama Fabergéovih jaja ili replika skulpturica rokoko anđelčića.
U inozemstvu slavni umjetnici već dugo stavljaju svoje ime na različite uporabne predmete, mnogo profanije od božićnih kuglica, i niti jednom od njih to nije umanjilo dignitet i slavu. Dapače. Pustimo stoga da i u našoj maloj zemljici, punoj prepametnih salonskih lamentacija, umjetnost (ponovno) siđe među normalne ljude.