Izložba „Točka iščeznuća“ slavnog turskog fotografa međunarodne reputacije Ahmeta Ertuğa u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik i prije otvorenja dobila je mnogo medijske pažnje, kao jedan od najznačajnijih i najzahtjevnijih projekata u kulturnom kalendaru Hrvatske u 2017. i 2018., no nakon razgledavanja izložbe in situ, uživo, dojam je da je riječ o istinski fascinantnom projektu koji objektivno zaslužuje svu našu pažnju. Taj zahtjevni projekt koji je ostvaren sredstvima Grada Dubrovnika uz sponzorsku potporu partnera Turkish Airlinesa, Rixos Libertas Dubrovnika i Turskog kulturnog centra „Yunus Emre“, uvršten je među pet najznačajnijih i najiščekivanijih svjetskih izložbi u časopisu Turkish Airlinesa za 2018. godinu, uz izložbe u Londonu, Amsterdamu, Istanbulu i Tokiju. Za izložbu u Dubrovniku, kojom se Ahmet Ertuğ prvi put predstavlja hrvatskoj publici i koja se može razgledati do 11. ožujka, izabrano je 20 fotografija velikih formata reprezentativnih interijera građevina snimljenih u Italiji i Dubrovniku. Ertuğ je na poziv ravnatelja i kustosa izložbe Umjetničke galerije Dubrovnik Marina Ivanovića, uz suradnju s kustosicom izložbe Jelenom Tamindžijom, sa svojim timom došao u Dubrovnik krajem rujna prošle godine, kako bi šest dana, snimajući u ranim jutarnjim satima, uspio izbjeći turističke gužve i uhvatiti prazne i skrivene prostore Grada.

Ertuğ je u ovom trenutku općih tendencija u suvremenoj svjetskoj fotografiji značajan jer svojim načinom fotografiranja pomiruje moderan i tradicionalan način fotografiranja, pri tome koristeći ručno rađene moderne verzije starijih kamera koje se izrađuju u Švicarskoj i Austriji, dok se radovi printaju u New Yorku i Düsseldorfu. U vremenima kada svatko s kamerom na mobitelu misli za sebe da bi mogao postati dobar fotograf, Ertuğ procesu fotografiranja prilazi svjesno i strogo konceptualno, s mnogo starinskog digniteta i prebačenim crnim plaštem preko glave, snimajući fotografiju kroz tzv. ground glass.

Radovi s ove izložbe, uključujući i pet fotografija snimljenih u Dubrovniku (knjižnica franjevačkog samostana, interijer franjevačke crkve, atrij palače Sponza, knjižnica dominikanskog samostana te pogled s terase Sponze prema staroj gradskoj jezgri), bit će dio izložbe koja će se tijekom 2018. i 2019. godine moći vidjeti u Francuskoj pod pokroviteljstvom Nacionalnog centra za spomenike Republike Francuske (Centre des Monuments Nationaux)

U svom dugogodišnjem radu Ertuğ koristi jedinstveni pristup koji se dosljedno provlači kroz njegov fotografski rad, a to su arhitektonski elementi kao detalji cjeline, bez obzira na to jesu li konstruktivne ili dekorativne naravi.

Ahmet Ertuğ rođen je 1949. godine. Nakon studija arhitekture u Londonu usavršavao se u Engleskoj, Iranu i Turskoj. Fotografijom se počeo baviti tijekom studija, snimajući ulični život zapadnog i istočnog Londona. Njegova predanost fotografiji dogodila se nakon što je primio prestižnu stipendiju Japanske zaklade za fotografije tradicionalne japanske arhitekture. Ertuğovi projekti fotografiranja arhitektonske baštine objavljeni su u više od 30 najvažnijih knjiga o umjetnosti. Najvažnije samostalne izložbe imao je u Parizu, Londonu, New Yorku, Beču i Istanbulu. Fotografirao je neke od najvažnijih opernih kuća, knjižnica i kazališta, poput operne kuće La Scala u Milanu ili kazališta Morlacchi u Perugi, kao i knjižnice Palatina u Parmi, a te iste fotografije sabrao je i objavio u knjigama: „Temples of Knowledge: Historical Libraries of the Western World“, „Domes: A Journey Through European Architectural History“, „Hermitage: A Palace and a Museum“ i mnogim drugima. Ertuğ trenutno fotografira palače, kazališta i knjižnice u Italiji.

U tekstu kataloga izložbe – koji je atipično velikog formata kako bi se dobio što bolji uvid u arhitektonske detalje umjetnikovih kadrova – Marin Ivanović ističe da je za svako daljnje razumijevanje Ertuğova opusa potrebno uzeti u obzir da na njegovim fotografijama nema ljudi: „Umjetnikov interes za motiv obuhvaća građevinu kao djelo čiju strukturu i povijesnu slojevitost zapisuje fotoaparatom… gdje autor svojim postupcima dobiva konačno umjetničko djelo koje svojom monumentalnošću, ljepotom i emotivnom pobudom nerijetko nadmašuje izvorni motiv, a izostanak čovjeka važan je element dimenzije vremena.“ Ertuğove fotografije nose dojam bezvremenosti, „kao prizor izvan vremena i u svim vremenima, a taj dojam nije pomućen činjenicom da je riječ o povijesnim zdanjima, obilježenima stilom toga doba“. Ertuğova namjera je, prema Ivanoviću, nedvosmislena i ostvaruje se u tomu da „značenja civilizacijske vrijednosti samih motiva crpimo iz kolektivnog pamćenja u kojemu su knjižnice, kazališta i hramovi stupovi čovječanstva, odnosno njegova intelektualnog i duhovnog rasta“, dok se alegorija „točke iščeznuća“ referira na geometrijsku pravilnost međuodnosa elemenata u kadru, prema prostornim linijama renesansne perspektive koje se sve sastaju u istoj točki. Pa ipak, ovdje je snažno prisutna i metafora o mogućem iščeznuću svih tih slavnih i važnih europskih hramova kulture, obrazovanja i umjetnosti, na razmeđi zapadnog i istočnog svijeta, u fotografijama koje su „slikovni brevijari, zapisi tihih molitvi čitavog čovječanstva i gdje točka iščeznuća nije samo vizualna kategorija koja nas upućuje na prostor koji nestaje pred našim očima, nego je u najvećoj mjeri duhovna: ona govori o prolaznosti, o tijeku vremena koje iščezava pred našom mogućnošću poimanja“, zaključio je Marin Ivanović.