Objavljeno u Nacionalu br. 697, 2009-03-24

Krivotvorenje umjetničkih slika pretvorilo se u beskrupulozni biznis jer krivotvoritelji umjetnina osluškuju i ‘štancaju’ što traže lakovjerni i bogati kupci, a to su najčešće slikari s kraja 19. stoljeća pa sve do Drugog svjetskog rata

Sredinom prošle godine likovne krugove je iznenadio nečuveno drski slučaj krivotvorenja slike “Teta Lujka u parku” Miroslava Kraljevića. Kako je poznato da je Kraljević radio po nekoliko varijanti slika, a uz ovo ulje bio je priložen certifikat s potpisom Igora Zidića, tadašnjeg ravnatelja Moderne galerije i jednog od najeminentnijih stručnjaka za hrvatske moderniste, potencijalni kupac nije posumnjao u originalnost djela. Međutim, ipak je odlučio još jednom provjeriti vjerodostojnost skupocjenog ulja i uputio se Zidiću, koji je u šoku otkrio da su krivotvoritelji falsificirali ne samo vrijednu Kraljevićevu sliku nego i njegov certifikat i potpis, te memorandum i pečat Moderne galerije. Najviše ga je zaprepastilo što je certifikat bio sastavljen od nemušto složenih njegovih misli i rečenica, očito prepisanih s nekih drugih certifikata, a zatim ukorporiranih u novu cjelinu. Zidiću je prekipjelo i prijavio ih je policiji, a postupak je u tijeku.

To je samo jedan od brojnih slučajava krivotvorenja umjetničkih slika što se zadnjih godina pretvorilo u beskrupulozan biznis. “Najisplativije je falsificirati najveće i najtraženije slikare – Vlahu Bukovca i Miroslava Kraljevića jer se tako može najbolje zaraditi, a odmah iza njih na ljestvici isplativosti nalaze se zadnji ciklusi nedavno preminulih slikara Otona Glihe, Slavka Šohaja i Zlatka Price”, kaže zagrebački galerist Ivo Buljat. “Trenutno se na tržištu nalazi hrpa lažnih Pricinih slika iz njegove zadnje faze, koji se prodaju po cijeni nižoj za oko 20 do 30 posto. Prica je pred kraj života bio poluslijep tako da su njegovi radovi iz tog razdoblja lošije kvalitete od odličnih slika iz sedamdesetih. Zbog toga su mnogi današnji falsifikati bolji od originala. Falsificiraju se i Mersad Berber, Edo Murtić, Vasilije Jordan, Đuro Pulitika, Oskar Herman i još neki, a navodno su falsifikatori jednom prodali i lažni ‘Pont Neuf’, čuveni motiv Josipa Račića”.

Kako saznajemo, krivotvoritelji umjetnina osluškuju tržište i “štancaju” sve što lakovjerni i bogati kupci traže, a najviše slikare s kraja 19. stoljeća pa sve do početka Drugog svjetskog rata. Falsificiraju se i radovi Vladimira Becića, Emanuela Vidovića i Celestina Medovića, a dobro kotiraju slike Ljube Babića, Jurja Plančića, Mencija Clementa Crnčića, Ignjata Joba, Miljenka Stančića, Đure Pulitike, Ede Murtića, Ferde Kovačevića i drugih. Visoke cijene postigli bi i originalni odljevi kipara Vanje Radauša, Antuna Augustinčića i Ivana Meštrovića, ali oni se rijetko pojavljuju na tržištu, a kad se pojave događa se da su te krivotvorene skulpture i do dva cm uže od originala kao što je bio slučaj s Meštrovićevim “Raspelom”. Često se tiskaju i offset grafike, bez znanja ili uz dopuštenje samog autora, što znači da i sami slikari grafičari krivotvore sami sebe tiskajući više od 200, a u nekim slučajevima čak i 500 otisaka, koje zatim prodaju po cijeni od 50 do 200 eura.

Zidić je prijavio policiji još jedan slučaj krivotvorenja svog potpisa i certifikata. “Nina Ivančić, kći pokojnog Ljube Ivančića, pitala me je kako sam mogao napisati pozitivnu ekspertizu za rad njezinog oca, koji se pojavio na crnom tržištu, a evidentno je da se radi o falsifikatu. Kad sam vidio fotokopiju te ekspertize, shvatio sam da to nije moj potpis, ni moj memorandum, a ni moj tekst. Najviše me je povrijedilo što je u tom tzv. certifikatu stajalo nekoliko imbecilnih i nepismenih rečenica iznad mog potpisa, što je pokazalo da je to pisao neki diletant, koji nema veze ni s jezikom, a niti sa strukom. Čak se nije potrudio da moj potpis bolje falsificira”, kaže Igor Zidić, predsjednik Matice hrvatske, dodavši da nije upoznat s tijekom policijske istrage.
Jedan od nevjerojatnijih primjera krivotvorenja umjetnina odnosi se na slučaj slike Vlahe Bukovca “Tri gracije”. Kad je umirovljeni ginekolog Zvonimir Rilović, povratnik iz Njemačke, poznat u Hrvatskoj kao “predator hrvatske privatizacije”, počeo prodavati svoju fenomenalnu kolekciju umjetnina, jedan zagrebački galerist otišao je pogledati zbirku u kojoj je pronašao i tri Bukovčeva ulja. Najviše mu se svidjela slika ‘Tri gracije’ i odlučio ju je kupiti. No prvo ju je odnio kolegi restauratoru koji je odmah posumnjao u originalnost djela, a zatim i Igoru Zidiću, koji je uz umirovljenu eksperticu Veru Kružić-Uchytil iz Muzeja za umjetnlost i obrt, glavni stručnjak za djela Vlahe Bukovca. I Zidić i Vera Kružić – Uchytl potvrdili su na temelju kompozicije, starosti pigmenta boje, vrste platna i ostalih parametara da slika “Tri gracije” nije Bukovčev rad nego običan plagijat. Galerist je krivotvorinu vratio Riloviću, a izgleda da ju je on posredstvom svojih trgovaca dalje pokušavao prodati.

“Krivotvorenje slika je organizirani biznis, a trgovanjem se bave ljudi iz polusvijeta, koji primjenjuju strategiju s ulice”, kaže galerist Damir Grubić. “Zarada je ogromna, gotovo 90 posto, a trgovci beskrupulozno varaju kupce govoreći im kako je slika upravo skinuta sa zida iz dobre kuće i da je prodaju jeftinije nego u galeriji. Prije nekoliko godina policija je raskrinkala grupu falsifikatora Vežinih, Murtićevih i Stančićevih slika. Otkriveno je da je falsifikator bio mlađi akademski slikar, a mozak operacije je bio sin uglednog povjesničara umjetnosti iz Slavonskog Broda. Policija ih je na kraju pustila jer po njihovom objašnjenju nije bilo dokaza. Naime, trebali bi zateći umjetnika kako krivotvori Stančićev potpis jer u svim drugim slučajevima može reći da radi studiju po Stančiću.”

Kako saznajemo, policija je navodno utvrdila da su pronađene slike – originali! Ne zna se tko je bio sudski vještak, no najvećem ekspertu za Stančića dan prije hapšenja donijeli su jednog evidentno krivotvorenog Stančića i zatražili ga da napiše ekspertizu o toj slici. On im je odgovorio da je to falsifikat i da nema potrebe raditi ekspertizu. Taj najveći ekspert za Stančića nije bio pozvan na sud.

Slikanje plagijata traje oko tjedan dana, a u novije vrijeme sve se više rade “novi” Bukovci ili Stančići, pa se lansira vijest da je “neočekivano pronađeno nepoznato djelo velikog umjetnika”. Falsifikate najčešće rade vrlo vješto mlađi talentirani umjetnici i za to dobivaju manji honorar, navodno oko tisuću eura, a ostatak, koji se mjeri u milijunksim iznosima godišnje i to bez plaćanja državnih pristojbi, dobivaju trgovci. U jednoj financijskoj kontroli oko prodaje nekoliko slika i grafika u jednoj galeriji, pokazalo se da je vlasnik galerije, uz to što je prodavao krivotvorena djela, još utajio i oko 20 tisuća kuna, koje je bio dužan uplatiti u državni proračun na ime poreza. Slikari su ponekad toliko pedantni da mogu podvaliti falsifikat čak i uz napredovale tehnike otkrivanja falsifikata poput beta-zraka. Kada naprave novu sliku, prvo je malo “zapeku”, a zatim je ostave nekoliko godina da odleži kako bi dobila patinu. Osim slikara i trgovaca, u biznis su često uključene i njegovane gospođe u godinama, koje u građanskim stanovima primaju lakovjerne kupce glumeći nasljednike umjetnika. Da bi dojam bio potpun, falsifikatori uvijek prodaju i neku zanimljivu priču, primjerice, da je djelo pripadalo nekom generalu i tvorničaru, što bi dodatno trebalo uvjeriti kupce u navodnu autentičnost slike.

Još se pamti veliki falsifikatorski skandal s platnima Mersada Berbera. Tada je višestruko prijavljivani ekscentrik Zoran Krivić, poznat po TV aukcijama i suludoj telefonskoj prodaji slika, prodavao krivotvorene Berberove grafike, koje su lakovjerni kupci plaćali od 400 do 600 eura. Nakon telefonskog dogovora, lukavi Krivić poslao bi na dogovorenu adresu vozača, koji bi kupcu dao drugu sliku, a ne onu koju je gledatelj izabrao i htio kupiti. U kriminalističku obradu u Policijskoj upravi Zagreb bio je uključen i Mersad Berber, koji je nakon analize čak pohvalio krivotvoritelja zbog vjerodostojnosti. Pokazalo se da su te Berberove krivotvorine otisnute na identičnom grafičkom stroju i izrađene u istoj tehnici kao i originali, od kojih su se razlikovale po debljini i vrsti papira. Policija je u nastavku istrage utvrdila da je Berber originalne grafike izradio u jednoj zagrebačkoj tiskari odakle nije odnio matrice. U tiskari je pronađeno 112 matrica, odnosno, fotolitnih ploča – filmova s poznatim Berberovim motivima te 66 komada nepotpisanih certifikata s reporoduciranim motivima autentičnih slikarevih djela. U stanu vlasnika pronađene su četiri krivotvorene Berberove grafike. Na temelju toga je zaključeno da je vlasnik te tiskare, otprije poznat policiji, tokom tri godine na svom grafičkom stroju otisnuo golemi broj grafika i prodavao ih kao originale pa je protiv njega podnesena kaznena prijava.

“Puno falsifikata stižu i iz Srbije, gdje se godinama vrlo sofisticiranim tehnikama rade plagijati svih velikih srpskih, hrvatskih i slovenskih umjetnika, osobito Ignjata Joba”, nastavlja Grubić dodavši da je riječ o likovnoj mafiji. “Prije nekoliko mjeseci policija je uhvatila tu grupu koja je godinama haračila i sada su pod istragom.

Metoda je bila lukava: napravili bi falsifikat i zatim ga poslali u europske metropole poput Beča, Londona ili Pariza, gdje bi se razglasila priča da je neočekivano pronađen “još nepoznati Vlaho Bukovac”. Zatim bi sliku vratili u Beograd ili Zagreb s pričom da je bila u privatnoj kolekciji. Tako je jedan kupac iz Beča platio više od 40 tisuća eura za lažnog Ljubu Babića, koji je navodno desetljećima ležao kod ostarjelog kolekcionara iz Kanade.”

Prije nekoliko godina otkrivena je krivotvorena slika Đure Pulitike zahvaljujući odličnoj poznavateljici njegova opusa iz Dubrovnika. Ona je potvrdila da je riječ o falsifikatu – kombinaciji dva njegova rada. Policija je čak pronašla i uhapsila krivotvoritelje, međutim, na kraju ih je pustila zbog manjka dokaza. Ponekad pogriješe i ugledni procjenitelji, kao što se dogodilo u slučaju ulja na kartonu Celestina Medovića kada je procjenitelj prvo tvrdio da je riječ o originalu, a nakon desetka godine da – nije. Na tržištu krivotvorina znaju se dogoditi i posve diletantski pokušaji prevare, primjerice, nedavno se nudilo ulje na lesonitu Vladimira Becića “Rogotin”, koje je umjetnik navodno naslikao u ranim tridesetim godinama prošlog stoljeća. Međutim, kupac je posumnjao u Becićev rad i odnio sliku Zdenku Rusu u Modernu galeriju, koji mu je objasnio da slika nikako ne može biti original, budući da je lesonit izumljen tek 1942. godine.

Loši falsifikati, kažu Nacionalovi sugovornici, dolazi i iz BIH, osobito nakon što je otvorena akademija u Širokom Brijegu, a najviše se krivotvore radovi Vladimira Varlaja, Marijana Detonija, Ferde Kovačevića i posebno Gabrijela Jurkića, navodno u Livnu, rodnom mjestu umjetnika. U doba kada je naiva bila veliki hit, održana je u Vicenzi izložba Lackovićevih slika na kojoj su svi radovi bili – falsifikati. A lažnjak se čak pojavio i na internetskoj stranici Art Price, gdje je neki Nijemac prodavao navodnu Bukovčevu sliku. Možda najapsurdniji primjer stiže s rive u Vrsaru gdje Mijo Kovačić ima kuću. Umjetnik se šetao rivom i naišao na trgovca kako prodaje “njegove” slike!

Postoje dvije vrste procjena umjetnina – procjena autentičnosti rada, te procjena tržišne vrijednosti, a obje stoje od 900 do 1500 kuna, no cijena skače kada procjenitelj mora nekoliko mjeseci istraživati nečiji rad, odlaziti na putovanja, angažirati grafologa i slično. Zidić je napomenuo da se današnje ekspertize autentičnosti djela značajnih umjetnika poput Josipa Račića ne mogu raditi bez suradnje sa stručnjacima s Instituta Ruđer Bošković, koji uz pomoć vrhunske tehnologije mogu napraviti čuda. Kako saznajemo, problem često nastaje kada se u sudskim sporovima ne angažiraju vrhunski stručnjaci nego priučeni sudski vještaci, tzv. tečajci, koji nemaju ni znanja ni iskustva za posao koji obavljaju. Nacionalovi sugovornici su istaknuli sljedeće stručnjake: Veru Horvat Pintarić kao najveću eksperticu za Miroslava Kraljevića, Veru Kružić Uchytil za Vlahu Bukovca, Ferdu Kovačevića i Celestina Medovića, Igora Zidića za Vlahu Bukovca, Miljenka Stančića i još neke autore, Darka Šnajdera za Antuna Motiku i Krstu Hegedušića, a Zvonko Maković, Ive Šimat Banov, Želimir Koščević i Tonko Maroević za suvremene autore. Cijenu umjetnine formiraju trgovci i galeristi, odnosno, tržište. Formula je jednostavna – što je neki umjetnik traženiji, ili je više u trendu, njegov rad postiže višu cijenu.

Zbog svega toga galeristi Ivo Buljat i Damir Grubić predlažu formiranje tročlane komisije eksperata pri Modernoj galeriji, koji bi provjeravao autentičnost umjetničkih slika i nakon provjere lupio pečat na pozadinu rada. U slučaju falsifikata, na sliku bi trebalo velikim slovima napisati fake ili lažnjak, kažu, ili je prerezati kako se radi u Francuskoj i Rusiji što bi onemogućilo daljnje kolanje slike na crnom tržištu. Obojica poručuju kupcima da jako paze od koga kupuju slike i neka uvijek traže certifikat od dva stručnjaka, jer se i njihova mišljenja mogu razlikovati, te račun kako bi u slučaju lažnjaka sliku mogli vratiti. Zidić još dodaje da bi trebalo patentirati jedinstveni formular za ekspertize kao što imaju Česi, te koordinirati sve zainteresirane strane, od stručnjaka i sudskih vještaka do policije u borbi protiv falsifikata.