U samoborskoj Galeriji Prica, na Pučkom otvorenom učilištu Samobor, u petak je otvorena opsežna izložba „Mačka u hrvatskoj likovnoj umjetnosti“, u sklopu započetog ciklusa „Animalizam u hrvatskoj likovnoj umjetnosti“, pokrenutog 2013. izložbom „Pas u hrvatskoj likovnoj umjetnosti“. Iza ovih izložbenih projekata stoje dvije povjesničarke umjetnosti i muzejske savjetnice, Dajana Vlaisavljević iz zagrebačke Moderne galerije i Snježana Pavičić iz Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu. Dajana Vlaisavljević priredila je 2016. u Modernoj galeriji i izložbu „Animalizam u hrvatskoj likovnoj umjetnosti“ s djelima iz fundusa zagrebačke Moderne galerije.

Koliko god da je izložba 2013. posvećena motivu psa bila zanimljiva i vrlo perceptivno uspješna, pokazalo se da su umjetnici svih vrsta i generacija ipak više fascinirani motivom i ulogom mačke u njihovim životima, a poznato je da su brojni umjetnici, arhitekti, književnici, pisci i glazbenici cijeloga života bili posebno vezani uz svoje mačje ljubimce. Za samoborsku izložbu autorice su sakupile preko 120 slika, crteža i skulptura s motivom mačke, a bilo bi ih još i više da su to dopuštale financije ili osjetljivost transporta i posudbe nekih djela.

U takvom mačjem stilsko-tematskom kontekstu i rasponu, podsjetimo kako su 2018. na ideju o izložbi posvećenoj ljudima i umjetnicima koji vole mačke, došle zagrebačka modna dizajnerica Loredana Bahorić i fotografkinja Sanja Baljkas, čija je fotografska izložba sa živim mačkama u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar bila jedna od medijski najbolje popraćenih izložbi. Drugim riječima, tema mačke i njezina utjecaja na ljude i posebice umjetnike nije nimalo bizarna ili artificijelna. Veliki broj književnika, pjesnika, arhitekata, glazbenika svih žanrova, filmaša, plesača, glumaca – pa i kustosa – na službenim se fotografijama za vlastite knjige ili memoare fotografiralo sa svojim mačkama radije nego s obitelji, otkrivajući kako su im upravo mačke izvor posebne inspiracije i doticaja sa svijetom snova, intuicije i podsvijesti. Od egipatske boginje Bastet – pa čak i dirljivo lijepih mačjih mumija u egipatskom odjelu Louvrea – do filma „Catwoman“ / Žene-mačke, preko mačka Oriona iz filma „Ljudi u crnom 2“ koji na svojoj ogrlici čuva sićušnu galaksiju Arquilijanaca, uvijek je u nekoj važnoj fabuli suvremene popularne kulture prisutna jedna mačka koja spašava svijet.

Autorice su sakupile više od 120 slika, crteža i skulptura s motivom mačke, a predstavljena su djela hrvatskih umjetnika nastala u razdoblju od gotovo dvaju stoljeća

No ovom izložbom Dajana Vlaisavljević i Snježana Pavičić nisu željele samo pokazati pojavnost i učestalost motiva mačke u različitim stilskim razdobljima i brojnim umjetničkim pristupima, već su htjele razbiti neke kulturološko-religijske predrasude o mačkama te ukazati na raznolika ikonografska tumačenja motiva mačke. Na izložbi su stoga predstavljena likovna ostvarenja hrvatskih umjetnika nastala u razdoblju od gotovo dvaju stoljeća i njihov je broj upravo fascinantan. Dajana Vlaisavljević kaže:

„Svako bavljenje likovnim prikazima mačaka neminovno uključuje barem spomen na poznato egipatsko štovanje te posebne životinje jer od tada pa do naših dana mačkom se umjetnost nije tako intenzivno bavila u smislu samostalnoga motiva. Posebno nije u njoj vidjela puno dobra, a o korisnosti njena postojanja da i ne govorimo. Dakle, odnos umjetnosti prema mačkama, ne samo likovnih, proizlazi iz, da se izrazimo sociološkom terminologijom, iz odnosa korisnosti mačke u ljudskom društvu.“

Ona ističe kako su čovjekove prve animalističke scene iz spilja vezane za lov, ljudsku aktivnost koja donosi hranu, posljedično preživljavanje:

„Taj odnos prema životinjama u umjetnosti nastavit će se i onda kada pojedine vrste životinja čovjek počinje smatrati svojim ljubimcima jer mu one čine ugodu u vremenskoj kategoriji koju prepoznajemo kao slobodno vrijeme. Naravno i tu treba biti na oprezu s čovjekom jer pas kao najčešći čovjekov životinjski ljubimac ipak mu prvenstveno služi – čuva stado, ide s čovjekom u lov, čuva mu kuću – a i onda kada ništa ne radi, služi mu kao prijatelj u osamljenosti, odnosno nedostatku prijatelja u ljudskom obliku: pas je čovjeku najbolji prijatelj, uz knjigu, naravno. Zbog svih tih psećih zadaća i uloga, pas je čest motiv u likovnim umjetnostima gotovo u svim razdobljima. Osim toga, pas je uz konja i najčešće portretirana životinja. Mačja korisnost svodi se, međutim, samo na lov miševa i glodavaca te kasnije na pravljenje neobaveznog društva čovjeku.“

Kada je riječ o mačkama u likovnim umjetnostima evidentan je društveni polaritet, dualizam odnosa čovjeka prema mački koji je često ekstreman – obožavanje, uživanje u ljupkosti nasuprot omraženosti i sotoniziranju te životinje. Ona objašnjava:

„Taj neobičan odnos čovjeka, a tako i umjetnika, potječe od same neobične naravi te životinje: ljupka životinjica koja se predući umiljava odjednom se pretvara u malog predatora oštrih koljačkih očnjaka i kandži, da bi se zatim ponovno transformirala u umilno i simpatično biće na čije nepodopštine gledamo blagonaklono. Mačja osobina da dobro vidi u mraku i da joj pri tome svijetle oči pridonosila je kroz povijest sagledavanju mačke kao dijabolične životinje. Sve to je imalo odraza, da se malo starinski, lukačevski izrazimo, na prikaze mačke u različitim umjetničkim razdobljima. Jednako tako ta mačja dvojnost prisutna je i na simboličkoj ravni. Èovjek prepoznaje u ponašanju životinja odreðene ljudske osobine koje potom pripisuje životinjama i tako ih antropomorfizira, poput vjernosti, odanosti, samostalnosti, koristoljubivosti, prepredenosti ili lijenosti, što se zatim iščitava i u likovnim realizacijama.“

Umjetnici su fascinirani tim simboličko-ikonografskim dualitetom mačjeg motiva: budući da su joj zjenice promjenjive, mačka od davnina simbolizira mijenjanje Sunčeva zenita dana te punjenje i osnaživanje Mjeseca i noćnog perioda te sjaja noći, a također simbolizira pojam slobode. Tek se u novijoj povijesti počelo gledati na crnu mačku kao na označitelja dobre kobi i sreće, čija boja krznenog kaputića više nije nesreća. U staroegipatskoj tradiciji mačka je u lunarnim prizorima posvećena bogu Setu i tami, ali jednako tako ostaje atributom lunarne božice Bastet s mačjom glavom pa i same majke-boginje Izide jer lunarne mijene Mjeseca označavaju žensku plodnost i ciklus rađanja. Mačke su ujedno od davnina poznate kao iznimno brižne i predane majke svojim mačićima. U grčko-rimskoj tradiciji se kod nogu božice lova Dijane često nalazi mačka kao atribut slobode. Za vrijeme kršćanstva mačka pada u nemilost jer dolazi do promjene matrijarhata u patrijarhat i ona postaje atributom tame, požude i lijenosti, podanicom sotone i pakla, i naravno – slugom vještica i vještaca. Međutim, u srednjovjekovnom se razdoblju u skandinavskoj tradiciji očuvao motiv mačke u prikazima božice plodnosti i svetkovina Freje (Freya) čija kola vuku snažne mačke, povezujući nebo i zemlju. Od vremena egipatskog obožavanja mačke, 20. stoljeće i današnje doba najsklonije je mačkama u društvu pa tako i u likovnim umjetnostima. Ne zadirući u druga područja bavljenja odnosom čovjeka i mačke autorice izložbe željele su ukazati na ikonografski fenomen mačke u našoj likovnosti od začetaka modernog izraza u nas do danas, od djela Izidora Kršnjavog i Nikole Mašića do recentnih mlađih slikara koji su se tek afirmirali.Koautorica izložbe Snježana Pavičić pojašnjava:

„Istraživanje i pronalaženje likovnih radova za ovu izložbu bilo je poticajno iz više razloga. Prije svega zato što je utvrđeno postojanje velikog broja djela umjetnika svih generacija, od tradicionalista i modernista do suvremenih autora pa je u tom širokom pregledu bilo moguće utvrditi pluralizam ideja i pristupa različitih ikonografskih i simboličkih obilježja.“

Izložbom je također potaknuto stvaranje novih djela, poput onih slikara Đure Sedera i Zlatka Kesera, a osim toga je ukazano na postojanje nekih manje poznatih radova umjetnika, poput Vlade Kristla i Luje Bezeredija. Snježana Pavičić pojašnjava:

„O novim i nepoznatim radovima, a zbog razgranate strukture izložbe i velikog broja djela, dalje će se samo digresijski, u vrlo sažetom izboru autora, istaknuti još nekoliko tematskih cjelina. To su redom: crteži i varijacije na temu mačke u djelima Antuna Motike, Antuna Maslea, Ive Šebalja, Slavka Šohaja, Slavka Striegla, Ive Lovrenčića, Ivana Kožarića, zatim slijede primjeri skulptorskih izvedbi Branka Ružića, Ivana Lesiaka, Marije Ujević Galetović, Vere Dajht Kralj i Izvora Oreba.“

‘Izložbom se željelo ukazati na ikonografski fenomen mačke u našoj likovnosti od začetaka modernog izraza u nas do danas. Utvrđen je izniman broj djela s motivom mačke’

Izdvojeno je i nekoliko umjetnika mlađe generacije među kojima su Denis Krašković, Ivica Malčić, Igor Kuduz, Stipan Tadić i Pavle Pavlović koji na različite načine korespondiraju s aktualnim estetikama i virtualnim svjetovima. Iz obilne plakatno-ilustracijske produkcije koja zahtijeva posebnu izložbu, akcentuirani su Boris Bućan i Svjetlan Junaković u podlozi čijih radova je uvijek naglašen maštovit umjetnički koncept. Snježana Pavičić navodi:

„Šire gledajući, istraživanje je usmjereno kulturnoj animalistici, humanističkoj disciplini koja povezuje suvremene teorijske, filozofske i etičke doprinose iz različitih područja, nastojeći pridonijeti boljem razumijevanju odnosa neljudske životinje i ljudske kulture, tih osnovnih pitanja koja se na specifičan način očituju i u djelima likovnih umjetnosti“.

No čak i u dvotisućljetnom periodu kršćanske ikonografije i ikonologije te kulturološke dominacije katoličkih motiva mačka se uspjela provući ”kroz mala vrata”. Dajana Vlaisavljević pojašnjava:

„Antagonističko-simboličko shvaćanje mačke gotovo je apsurdno u kršćanskoj ikonologiji: s jedne strane mačja osobina da se igra sa svojom žrtvom, mišem ili pticom pripisuje joj osobine sadizma, a mačja koristoljubivost je u antagonističkom odnosu naspram odanosti psa. Mačja prevrtljivost simbolizira izdaju pa ju tako na scenama Posljednje večere nalazimo uz Judu. S druge strane, prema jednoj staroj legendi po kojoj je mačka okotila puno mačića u noći kada je Bogorodica rodila Isusa, mačka se stoga prikazuje uz Bogorodicu u svoj svojoj nježnoj blagosti. Veliki ljubitelj i poznavatelj životinja, posebno mačaka, Leonardo da Vinci (1425-1519), izradio je brojne crteže mačaka, proučavajući njihovo tijelo i gipkost.“, zaključuje koautorica izložbe.