PREMIJERA OPERE ‘ROMEO I JULIJA’ 12. SIJEČNJA U HNK IVANA PL. ZAJCA U RIJECI
Prvi put u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca će se izvoditi opera “Romeo i Julija”, a premijera će biti 12. siječnja. Riječ je operi nastaloj u međunarodnoj, hrvatsko-talijanskoj koprodukciji, Opere riječkog HNK te Teatra Alighieri i Fondazione Ravenna Manifestazioni, u režiji Marina Blaževića i pod dirigentskim vodstvom maestra Paola Olmija. U naslovnim ulogama u svevremenskoj ljubavnoj priči o Romeu i Juliji, u jednoj od najpoznatijih opernih verzija, onoj Gounodovoj, nastupit će sopranistica Anamarija Knego i tenor Aljaž Farasin, i to prvi put kao Julija, odnosno Romeo. Ova opera bit će ovom opernom dvojcu treći put da zajedno nastupaju, i to treći put kao zaljubljeni par. Dosad su već pjevali u Puccinijevoj ‘’La Boheme’’ u režiji Fabrizia Melana 2017., a drugi put kao Jelena i Juranić u Zajčevu ‘’Nikoli Šubiću Zrinjskom’’, u režiji Dore Ruždjak Podolski u listopadu 2018.
Kako kaže 36-godišnja Anamarija Knego, uloga Julije bila joj je veliki izazov, prvo zbog francuskog jezika, a potom i zbog glazbe. Trebalo joj je dosta vremena i promišljanja kako da oživi lik Julije koja je prije svega mlada djevojka, ali nikako ju nije osjećala kao lepršav i bezbrižan lik:
„Likova poput Romea i Julije nema puno u operi. To su posebne, beskrajne i čiste ljubavi. Njihov kraj je nažalost tragičan i još je bolnija spoznaja to što dvoje mladih duša skončava na tako okrutan način zbog svojih roditelja i rodbine. To je vječno pitanje – zašto roditelji imaju toliko upliva u život i sudbinu svoje djece“.
Pjevačica je, kazala je, Shakespeareov original pročitala nekoliko puta i svako novo čitanje otkrivalo joj je neke nove činjenice koje su joj sada puno pomogle u kreiranju lika Julije. A zašto se i kad zaljubila u operu?
„Iskreno, trebao mi je duže vremena da se zaljubim u operu. Prvotna ljubav bila mi je flauta. Ali nakon nekog vremena počela sam osjećati zadršku, kao da se ne mogu do kraja izraziti kroz instrument pa sam probala s pjevanjem. Ali ni tu nije krenulo, kako bi se reklo, ‘na prvu’. Trebala sam sazreti kao osoba da bih shvatila što znači prepustiti se pjevanju, muzici i naći zadovoljstvo u velikom radu kako bih na kraju uspjela izraziti emocije zapisane kroz glazbu.“
Rođena Riječanka radi u svom gradu i ‘’svom’’ kazalištu. Često govori da je kazalište njen drugi dom. I uistinu je tako: „Mnogo sati provedemo u njemu i moram priznati da jako volim ovo kazalište i ljude koji rade u njemu. Apsolutno sve ljude poštujem i cijenim jer svi rade svoj posao najbolje što znaju i da samo jedna karika u tom sustavu zakaže, sve bi se poljuljalo. Da samo vidite koliko i kako su divne i vrijedne krojačice koje nam šivaju kostime, kakve vrhunske vizažistice imamo, frizerke, tehničare, inspicijente, tajnice… Imati takve ljude oko sebe je bogatstvo. Repertoar nam je uistinu raznolik i kako imamo pjevače, a i glumce koji su pravi profesionalci u svojem poslu, može se puno toga ponuditi gledateljima“.
Anamarija Knego osvrnula se i na svog partnera u operi Aljaža Farasina, slovenskog tenora koji igra Romea:
„Partner na sceni je vrlo bitan, kao što je i partner u braku. Ako ste kompatibilni, mnogo toga lijepoga može se izroditi iz takvog partnerstva. Ali opera je skup likova i samo dobro zajedništvo može polučiti uspjehom. Što se tiče Aljaža, on je divan partner na sceni s kojim se može stvoriti bilo koja emocija. Najteže je na sceni dobiti emociju ljubavi i zaljubljenosti, a da nije usiljena niti ‘umjetna’. Aljaža uistinu volim kao partnera na sceni i baš zato što smo otvoreni jedno prema drugome, nemamo zadrške u ovakvim likovima poput Romea i Julije“.
Aljaž Farasin, koji je od rujna prošle godine prvak riječke Opere, ulogu Romea može usporediti s Don Joseom kojeg je dosad pjevao 54 puta: „Don Jose nije prava uloga za usporedbu kad je riječ o priči, ali jest kad se govori o razvoju lika. Slično sam doživio i Romea – transformacija lika u ekstrem od početka do kraja. Prema tome, imao sam veliki izazov. Sve kulminira u petom činu. Osim što je vokalno izrazito zahtjevno i fizički naporno, imao sam veliku potporu što se tiče glume, u režiji koja je bila organizirana i već pripremljena. Marin uvijek režijom nastoji pomoći pjevaču. Francuski repertoar mi je vrlo blizak. Obožavam francuski jezik, volim francuski mentalitet i imam afinitet prema francuskoj glazbi, ne samo klasičnoj nego primjerice i Edith Piaf, Jacquesu Brelu…
Uvijek pjevam u emocijama. Svejedno je kakav je lik. Jedino se emocije razlikuju, tuga, patnja, bol i smrt šokantnije su za ljude nego veselje i radost. Možda se čini da je teže ući u tragičan lik. Teže mi je i veći mi je izazov glumiti komične likove nego tragične, one koji pate. U komediji se brzo prijeđe granica kada lik postaje karikatura. Kada glumim tragičan lik, sva životna iskustva pomažu mi u tome da specifičnu emociju stavim u specifičan trenutak u operi“.
I on je otkrio kako se rodila njegova ljubav prema operi. Sjeća se svog prvog doticaja s operom:
„Došao sam u kazalište u Mariboru, na službeni ulaz i ugledao ljude u kostimima. Izašao sam na stranu do pozornice i taj miris mi je bio toliko intenzivan da se u meni aktiviralo nešto zbog čega sam shvatio da želim pjevati i želim biti dio toga, želim biti na pozornici, osjećam da je moj dar dijeliti to s drugima. Mislim da sam bio gurnut na pozornicu da bih do više ljudi odjednom došao svojim glasom“.
Sretan je, kazao je, što može ovu operu pjevati s Anamarijom Knego jer može razvijati talent i pogled na glazbu s nekim u koga se pouzdaje, tko ga motivira, brine se o tome kako se osjeća i to ne samo na pozornici. Anamarija Knego mu daje podršku i u svakodnevnom životu: „Ako su oči ogledalo duše, glas je odraz tvoje duše i srca. Imati takvog partnera s kojim možeš to dijeliti, vrlo je rijetko. Vjerojatno su zato naše zajedničke predstave toliko intenzivne. Nijedna nije ista. Uvijek otkrivam nešto novo s njom. Slično je i s Ivanom Srbljan i Vanjom Zelčić.
Zahvalan sam i na tome što imam podršku i povjerenje u riječkom HNK. Puno to znači za moj umjetnički razvoj. Fenomenalno je što mogu snimati za svjetske produkcijske kuće, dijeliti pozornicu sa svjetskim zvijezdama, pjevati na istoj pozornici, da dolazi Fabrizio Melano koji je radio s Mariom Callas… Upijao sam sva ta nevjerojatna iskustva. U ovo vrijeme to je zaista rijetkost. Ili čak nemoguće. Ne znam nijednu opernu kuću, nijedno kazalište koje pruža takve prilike svojim zaposlenicima“.
Komentari