Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u srijedu je za nacional.hr analizirao najavljeno smanjenje vojne pomoći Sjedinjenih Država Ukrajini.

Povodom najnovijih događanja u američkom Kongresu u vezi s mogućnošću blokiranja dodjele financijske pomoći Ukrajini i njezinim oružanim snagama za borbu protiv velike ruske agresije, ukrajinsko društvo ima sve više pitanja ostaju li SAD doista broj 1. država u svijetu i predvodnikom svjetske demokracije?

Jasno je da su domaći problemi pred izbore, iako je do njih još godinu dana, najvažniji za američke građane. Problemi vanjskog duga i održavanja visokog životnog standarda zabrinjavaju obične stanovnike SAD-a. A sada je pitanje naizgled golemih sredstava potrošenih na rusko-ukrajinski rat za podršku složenoj i krvavoj borbi Kijeva protiv agresivne Moskve bačeno u unutarnju raspravu. Koristi li Ukrajina racionalno osigurana sredstva i zašto Kijev još uvijek ne pobjeđuje Moskvu uz toliku financijsku potporu Washingtona? Za one koji žive pod stalnom ruskom raketnom paljbom i bore se svim silama na prvim linijama s ruskom vojskom, postavlja se samo jedno pitanje: vi to ozbiljno?

Veliki dio ukrajinskog naroda ušao je u tešku borbu s ruskim agresorom, koji se, pokazalo se, za ovaj rat pripremao najmanje 15 godina, stvarajući pro moskovski lobi u Ukrajini, Njemačkoj, Francuskoj, SAD, gomilajući najnoviju vojnu opremu i neprestano obučavajući vojsku za stvarna borbena djelovanja. Moskva je također počela stvarati privatne vojne tvrtke koje su regrutirale sve koji su imali pristojnu vojnu obuku kako bi svoje iskustvo iskoristili u stvarnim borbenim uvjetima, ali bez sudjelovanja ruske vojske, kako Moskva ne bi bila optužena za agresiju i udare u nizu zemalja u svijetu. Rusija je akumulirala ogroman vojni potencijal i odlučila ga je pretvoriti u teritorijalne akvizicije u susjednim zemljama. Najprije su okupirali dio teritorija Gruzije, zatim ukrajinski Krim i Donbas, zatim krenuli u široku ofenzivu na Ukrajinu kako bi slomili najjaču državu nakon Ruske Federacije, koja je uništila strukturu carstva zla u SSSR-u.

Putin je shvatio da će trenutni i prikriveni napad na Ukrajinu i relativno brzo zauzimanje Kijeva demoralizirati sve susjedne države nastale raspadom SSSR-a, a nakon zauzimanja Ukrajine, ili njezinog velikog dijela, njihova će sudbina biti opredijelena – povratak pod moskovski jaram pod parolama o preporodu SSSR-a. Kijev je u prvim danima krvavog rata dobio potporu samo od SAD-a i Velike Britanije, naravno desetke puta manju od one koju Washington nudi Izraelu. Kada je manje od tri tisuće Hamasovih boraca upalo u Izrael na mopedima i automobilima, tamo nisu naišli na otpor, posebno obučeni odredi smrti počeli su masovno ubijati civile i vojnike – uglavnom na glazbenom festivalu, u osvojenim vojarnama i u gradu na granici s Gazom. Washington je odmah poslao dvije grupe nosača zrakoplova na istočnu obalu Sredozemnog mora i zatražio od Kongresa 14,3 milijarde dolara financijske pomoći Izraelu.

​ 24. veljače 2022. ruska vojna skupina od 200.000 vojnika napala je Ukrajinu, ali ne na mopedima i sa streljačkim oružjem, već s borbenim zrakoplovima, balističkim, krstarećim i hipersoničnim projektilima, desecima tisuća tenkova, oklopnih vozila, velikom količinom topništva, raketnih sustava salvo paljbe i minobacačima, i što je najvažnije – obučenom profesionalnom vojskom koja je već imala iskustva u borbenim okršajima. Kijev je isprva bio otpisan kao nesposoban oduprijeti se takvoj vojnoj armadi. Kada neprijatelj nije uspio zauzeti Kijev, vojna pomoć je porasla do razine da se barem nekako održi linija obrane, a nakon summita NATO-a u lipnju 2022. u Ukrajinu je počelo stizati oružje koje bi moglo omogućiti stalno održavanje linije obrane od ruske vojske. Ali Kijev je odmah bio siguran da će odlučno odbiti agresiju i poduzeti stvarne korake za deokupaciju teritorija koje je neprijatelj privremeno prigrabio.

Međutim, za izvođenje napadnih operacija bila je potrebna velika količina suvremenog vojnog naoružanja, a prije svega oklopna tehnika, zrakoplovstvo, rakete srednjeg dometa, topništvo, i što je najvažnije, velike količine streljiva. Ukrajina do sada nije dobila moderne borbene zrakoplove, nema govora o mornaričkim brodovima, unatoč činjenici da su ratište Crno i Azovsko more. Postoji ograničen broj zapadnih projektila s dometom od preko 140 km. Je li Ukrajina dobila zapadnu oklopnu tehniku ​​u omjeru 3:1 prema ruskoj vojsci kako bi razvila ofenzivu po NATO standardima? Naravno da ne. Sada imamo u najboljem slučaju 1:1. Imamo paritet u topništvu i ispaljenim granatama. Naravno, u takvim uvjetima opskrbe gotovo je nemoguće razviti ofenzivu. No neki zapadni stručnjaci kažu da je i sam Kijev odavno najavio da će povesti protuofenzivu. Doista, postojale su iluzije da će zapadna politika sankcija blokirati kanale isporuke robe dvojne namjene u Rusiju, a Ruska Federacija neće dobiti vojnu pomoć od drugih zemalja. No zapravo se pokazalo da Rusi koriste zapadne čipove i komponente u proizvodnji projektila, koji uništavaju gospodarski i vojni potencijal Ukrajine, čak ni ruski proizvođači tih projektila još uvijek nisu pod zapadnim sankcijama. Moskva je uspjela nabaviti veliki broj borbenih dronova iranske proizvodnje i tehnologiju njihove proizvodnje. Ukrajina svakodnevno trpi napade iranskih Shahed-136. Sama Sjeverna Koreja dala je Rusiji tri puta više topničkog streljiva nego što je cijeli kolektivni Zapad dao Ukrajini. A osim granata, Pyongyang je Ruskoj Federaciji dao čitav niz različitih vrsta streljiva. Rusija je od Kine kupila milijune civilnih bespilotnih letjelica koje obnavlja za borbene misije.

Viktor Orban, kao produžena ruka Moskve, blokira pružanje pomoći EU Ukrajini i uvođenje učinkovitih sankcija protiv Ruske Federacije. Koristeći se svojim utjecajem, Kremlj je iz Bjelorusije uspio odnijeti svu sačuvanu vojnu opremu sovjetskih uzora, djelomično nabavio istu iz nekih srednjoazijskih zemalja. Naravno, Rusija je sama uspostavila masovnu proizvodnju vojnih proizvoda, a proizvodni pogoni nalaze se na udaljenostima koje Ukrajina još ne može pogoditi, ali koji su legitimni vojni cilj. U Ukrajini se gotovo svaki metar teritorija nalazi pod raketnom paljbom, a zapadni partneri ne daju Kijevu oružje koje bi moglo dosegnuti čak i malo udaljenije regije Ruske Federacije, pa čak ni uz zabranu mogućnosti takvog napada.

Što na kraju imamo? Zemlje NATO-a s ozbiljnijim vojnim i financijskim potencijalom počele su stvarno pomagati Ukrajini. Veliko hvala Danskoj, Norveškoj i Nizozemskoj. Njemačka je udvostručila potporu – s 4 na 8 milijardi eura. Tamo su već u potpunosti počeli shvaćati pozive ruske televizije “u Berlin!”. Poljska, Litva, Latvija i Estonija tradicionalno podržavaju Ukrajinu. Slovačka je prestala podržavati Kijev, tamošnja nova vlada više je okrenuta Moskvi. Francuska i niz drugih zemalja daju Ukrajini ograničene količine pomoći. Pokazalo se da su diktatorski režimi puno više konsolidirani u organizaciji potpore Moskvi nego cijeli kolektivni Zapad Ukrajini. A sada je SAD najavio smanjenje pomoći Kijevu. Za prosječnog Amerikanca kupnja jeftinog hamburgera važnija je od pomoći u borbi protiv ruske agresije negdje daleko. A u američkim masovnim medijima nitko ne podsjeća svoje građane da s takvom politikom Amerika uskoro neće jesti hamburgere, već ruske kobasice, u kojima praktički nema mesa.

​