Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u srijedu je za nacional.hr analizirao Staljinov NKVD i strahovladu za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata te je povukao paralelu s Wagnerovom paravojskom danas u Ukrajini.

“Ruski Generalni stožer počeo je široko koristiti praksu koju su koristili još komunistički diktator Josip Staljin i maršal Žukov u vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Oni nikad nisu štedjeli živote sovjetskih vojnika i civila u borbama s njemačkim Vermahtom. Zato SSSR  ima najveće brojke gubitka svojih vojnih lica u odnosu na druge vojske zarađenih strana tijekom Drugom svjetskog rata. Recimo, u jesen 1943. godine, maršal Žukov u procesu forsiranja rijeke Dnjepar, izgubio je 1 milijun sovjetskih vojnika, i to uglavnom Ukrajinaca. Kad je sovjetskom vojskom bio vraćen natrag istočni i središnji dio Ukrajine, poslije privremene nacističke okupacije, Moskva je izvršila totalnu mobilizaciju svih muškaraca ovog dijela Ukrajine. A kako su oni više od dvije godine živjeli pod njemačkom vlašću, za moskovsko rukovodstvo bili su vrlo sumnjive osobe. Tada je maršal Žukov dao naredbu svojim generalima da ne štede živote tek mobiliziranih Ukrajinaca. Dnjepar je postao crven od ukrajinske krvi i ciničnog odnosa prema običnom vojniku sovjetskog generaliteta.

Kremlj je zaboravio kako je u ljeto-jesen  1941. g. uspio izgubiti sav ukrajinski teritorij zbog loše koordinacije i upravljanja Crvenom Armijom. Tada su sovjetski generali izgubili sve glavne bitke i gotovo dva milijuna crvenoarmejaca zarobila je njemačka vojska. Jedan od razloga bio je taj što je prije rata Staljin, koji bio paranoičan vezano za moguće zavjere protiv njega, represirao 90 posto svih viših vojnih kadrova. Većina sovjetskih generala bila je streljana ili strpana u zatvore u 1939.-40. godinama. Na njihovo mjesto došli su novi kadrove koji nisu bili pripremljeni za vješto upravljanje velikom količinom vojnika. Na položaje dolazili su nesposobni, a politički podobni oficiri, koji su širili staljinizam i neophodnost borbe s unutarnjim neprijateljem, koji je u stvari već odavno nestao. Samo tijekom 1937.-1939. g. bilo je uništeno milijun sovjetskih ljudi po političkim motivima. Zloglasni NKVD koji je odgovarao za sigurnost u zemlji inkriminirao je mnogim visokim, čak komunističkim dužnosnicima izdaju državnih interesa i rad za inozemne  obavještajne službe. Apsolutna većina ovih koje su bili represirani čak nikad u životu nisu bili na granici SSSR-a i u nikakvom dodiru ni s jednim stranim državljaninom. Ipak, tada je Sovjetski Savez bio država zatvorenog tipa. Ali to NKVD nije uzimao u obzir. Nevine ljude jednostavno su hapsili i vodili na strijeljanje ili bi ih bacili u koncentracijske logore. Takvi logori bili su izumom Staljinovog režima kojeg su kasnije počeli aktivno koristiti nacisti u Trećem Rejhu. U jednom trenutku krajem tridesetih godina prošloga stoljeća po zatvorima i u koncentracijskim logorima SSSR-a bilo je više od dvadeset milijuna sovjetskih ljudi. A kad uzmemo još Gladomor 1932.-1933. g. tada je umrlo od velike gladi 10 milijuna osoba od kojih 7 milijuna u Ukrajini. I sve to na teritoriju kojeg su nacisti okupirali 1941. g. Tako da je još 10 milijuna sovjetskih ljudi moglo pružati otpor agresoru. Ali tiranin i ljudožder Staljin, koji je sada primjer državnika za Vladimira Putina, to nije uzimao u obzir. Njegov režim došao je praktički potpuno nepripremljen za veliki rat sa snažnim protivnikom pa je stao koristiti neljudske metode u toku vojnih borba sa Hitlerom.

Moskva je formirala iz osoblja NKVD-a vojne odrede koje je stavila u pozadini sovjetske vojske. Kremlj je donio odluku koja je zabranjivala sovjetskom vojniku da se povuče u slučaju snažnog napada neprijatelja. Povlačenje bez dozvole višeg vojnog rukovodstva smatralo se državnom izdajom i kaznilo se strjeljanijem na mjestu bez suđenja i istrage. Ove strjeljanija vršili su odredi NKVD-a. Oni su otvarali vatru u leđa svakom sovjetskom vojniku, koji je pokušao spasiti svoj život povlačenjem iz zauzetih položaja. Tako je bilo ubijeno ogromna količina crvenoarmejaca. Svi njihovi obitelji kasnije dobili su obavijest o tome da su njihovi bliski nestali bez traga. To znači da obitelji nisu imale nikakve isplate od sovjetske države, a također su ostajali pod sumnjom da su možda njihovi najmiliji prešli na neprijateljsku stranu, a takvih je stvarno bilo puno. Despotizam Staljinovog režima gurao ih je u zagrljaj nacista, koji nisu čak bili tako okrutni kao NKVD. Poslije završetka Drugoga svjetskog rata i demobilizacije ispalo je da je regularna sovjetska vojska imala ogromne gubitke u ljudstvu. Ali svi vojnici NKVD -a koji su ratovali na trećoj liniji i ubijali svoje sunarodnjake bili su živi i zdravi. Mnogi su dobili državne odličja za hrabru borbu s neprijateljem, a u stvari su ubijali vlastite vojnike.

Tako je sadašnja Rusija počela koristiti ovu omraženu praksu iz Drugog svjetskog rata. U pozadini regularne ruske vojske stoji Rosgvardija (Ruska garda) koja počela uništavati svih tko ostavlja svoje vojne položaje. Najviše tako gine predstavnika iz plaćeničke vojske Wagnera. Uglavnom su to zatvorenici koje su pokupili iz ruskih zatvora uz suglasnost ratovanja u Ukrajini i oprosta svih kaznenih dijela. Ovdje su regrutirani čak serijski razbojnici i ubojice. Također ima sada dosta svjedočanstva o ubijanju mnogih ruskih vojnih osoba koji nisu htjeli ići na prvu liniju ginuti za apsolutno nejasne ciljeve agresije na Ukrajinu. Njih su isto, kao u Drugom svjetskom ratu, počeli likvidirati bez suda i istrage. Takvima neandertalskim metodama Moskva želi disciplinirati svoju vojsku, koja polako kreće smjerom nezadovoljstva načinom vođenja rata i realizaciji antihumanih ciljeva. Još se očekuje dolazak novih tek mobiliziranih snaga i nije sasvim jasno kako će oni reagirati na kriminalne zapovjedi svog vojnog rukovodstva. U sredini ruske vojske zrije bunt s teško predvidljivima posljedicama za Kremlj i budućnost RF-a”, napisao je Levčenko.