Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatsoj Oleksandr Levčenko u ponedjeljak je za nacional.hr analizirao najnovija zbivanja u Ukrajini, posljednje izjave ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova i mađarskog premijera Orbana te poteze Vladimira Putina kao predvodnika ruskog fašizma.

“Rusija je napokon priznala da je gađala morsku luku Odese samo 20 sati otkako je bio potpisan sporazum u Istanbulu o izvozu ukrajinskih žitarica na svjetska tržišta Crnomorskom rutom. Moskva je 24 sata negirala da je već prvog dana njegove implementacije prekršila sporazum i da su bile ispaljene ruske rakete ‘Kalibar’. Pritisnuta mnogobrojnim činjenicama Rusija je to morala priznati. Kao i uvijek, Moskva je počela govoriti o gađanju vojnih objekata i da navodno ruska vojska nikad ne bombardira civilne strukture. Dosad u Ukrajini imamo srušenih više tisuća škola, gimnazija, sveučilišta, bolnica, medicinskih laboratorija, da ne govorimo o stambenim i industrijskim zgradama, mostovima, lukama. Direktne štete su 700 milijarda dolara i deseci tisuća poginulih ukrajinskih civila.”, piše Levčenko.

U nastavku kaže da Kremlj dobro razumije da bi za sve učinjeno trebao kazneno odgovarati pa mu je prvenstveni cilj  vojno pobijediti Ukrajince jer onda nitko i neće tužiti Moskvu. “Sada kad su shvatili da to nije moguće  počeli su ‘muljati’  da sama Ukrajina mora odgovarati za počinjena Zlodjela na svom teritoriju koja su posljedica ruske agresije. Moskovski teatar apsurda odlučio je suditi Ukrajinu za svoju invaziju na njezin teritorij. U imaginaciji poludjelog Kremlja to će biti na međunarodnom sudu gdje će biti države koje su primjer  zaštite ljudskih prava na cijeloj planeti, postojećeg sistema međunarodnih odnosa i  borbe za mir. Rusija je pronašla najdostojnije zemlje međunarodne zajednice kao što su Sirija, Iran, Sjeverna Koreja, Bolivija. Moskva je sa svojima vazalima odlučila diskreditirati ideju internacionalnog suđenja Ruskoj Federaciji za ratnu agresiju protiv Ukrajine nudeći zamjenu  Međunarodnom sudu u Haagu svojim sudom negdje u Damasku ili Pjongjangu.”, kaže Levčenko.

“Kako je rekao ruski ministar vanjskih poslova Lavrov, odnosno gospodin Laž, ‘mi smo na početku nove ere, u pokretu usmjerenom prema stvarnom multilaterizmu, a ne onom koji Zapad  želji nametnuti’. U razumijevanju Lavrova sadašnje međunarodno pravo koje je bazirano na nepovredivosti granica, zabrani prijetnje i korištenja snage u rješavanju konflikta – je izum Zapada. A vojni napad na suverenu zemlju članicu UN i prijetnja upotrebom  nuklearnog oružja – to su stare neandertalske vrijednosti koji treba sada širiti u ljudskoj civilizaciji. Kijev već odavno govori da Moskvi sa svojom idejom ruskog ekspanzionizma nije mjesto u UN, OESS, Vijeću Europe. Ona može slobodno živjeti u svojem ruskom neandertalskom svijetu sa svima onima koji žele dijeliti vrijednosti poštovanja prema vojnoj snazi i pokoravanju drugih nacija, prijetnjama nuklearnim, kemijskim i bakteriološkom oružjem. Samo, ostaje pitanje da li će ljudska civilizacija jednostavno gledati kako se svijetom širi rusizam – opasna vrsta ruskog fašizma, mržnja prema drugim narodima, masovna ubojstva nevinih civila i poticanje gladi u nerazvijenim zemljama  da bi  se tamo izazvali politički nemiri i žestoka borba za preživljavanje.”, upozorava Levčenko.

“To sada Moskva nudi svijetu i prije svega svojim političkim vazalima i zemljama koje su u ekonomskoj ovisnosti o Rusiji. Vladimir Putin u svom ratnom pohodu na civilizirani svijet već traži da bude vladar da bi,  kad pokori više europskih zemalja, postao novi ruski imperator. To bi bila priča za ludu kuću, ali ne zna se koliko će ljudi on pobiti da bi postao ta osoba, o čemu mašta već dvadeset godina. Jesmo li svi mi spremni olako postati taoci jednog luđaka i njegovog agresivnog okruženja koje više i ne može razmišljati o postojećima kategorijama ljudskosti kao što su uvažavanje prava na život, političke poglede, slobode mišljenja, medija, okupljanja. Svega ovoga u Rusiji već odavno nema kao ni  u Sjevernoj Koreji ili Siriji. Ove slobode za ruski fašizam su postale teret i nepotrebni instrument socijalnog života nacije. Kremlj to ne želi za ruski narod pa onda to, po mišljenju Moskve, ne treba ni drugim nacijama.  Sve nedemokratske zemlje svijeta stale su uz Rusiju i podržavaju Kremlj, otvoreno ili po tiho.”

U nastavku Levčeno se osvrće i na najnovije izjave mađarskog premijera. “Opet se javio Viktor Orban koji je u Rumunjskoj na jednoj konferenciji bahato, u duhu  fašističke ideologije, izjavio: ¨Mi Mađari nismo miješana rasa… i ne želimo postati miješana rasa. Zemlje u kojim miješaju Europljane i NeEuropljane više nisu nacije¨. Samo Orban zaboravlja da su baš Mađari jedina nacija EU koja nije europskog porijekla, nego iz dalekog Sibira. Za tisuću godina života u europskom okruženju Mađari su iz polunomadskog naroda postali Europljani, ali njihov sadašnji premijer vuče ih u tamne vode rasizma, koje nisu u sustavu europskih vrijednosti. Ovo desničarenje na granici s fašizmom je vrlo opasan signal za europske zemlje i ide ruku pod ruku s  ruskim maršem iz Moskve. Nije čudo da je Orban bliski prijatelj Putina, koji zagovara superiornost ruskog svijeta i spremnost da pokori truli Zapad.”

Može se o tome pisati desetke članaka, kaže Levčenko, i poziva da se sada stvarno potegnu sve poluge kako bi se   potisnulo ruske fašiste i mađarske desničare s europske političke arene. “Ako je Budimpeštu moguće disciplinirati verbalno, Moskvu izgleda treba malo ‘bocnuti’ na vojnom polju. Ukrajina je sa svojom vojskom na braniku europskih vrijednosti, ali treba nam što jača potpora da zaustavimo agresivni rusizam.”, zaključuje Levčenko.