Prije 30 godina, 5. prosinca 1994., Ukrajina je s Rusijom, Velikom Britanijom i SAD-om sklopila sporazum o sigurnosnim jamstvima u zamjenu za odricanje od nuklearnog statusa. Potpisani dokument nazvan je Budimpeštanski memorandum.

Istog dana Ukrajina je pristupila Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja. Na teritoriju Ukrajine, trećem po veličini nakon SAD-a i Rusije, koncentrirano je 15 posto svjetskog potencijala nuklearnog oružja. 1991. Ukrajina je imala 220 strateških nosača, s približno 1900 strateških nuklearnih bojevih glava i 2500 taktičkih nuklearnih oružja. U arsenalu je bilo 130 interkontinentalnih balističkih projektila (ICBM) SS-19 i 46 ICBM SS-24, koje su imale 1240 bojevih glava, kao i 25 strateških bombardera Tu-95 i devetnaest Tu-160, sposobnih za nošenje krstareći projektila s nuklearnim bojevim glavama. Glavnu udarnu snagu činilo je 46 ICBM na čvrsto gorivo SS-24, od kojih je svaki nosio deset bojevih glava s dometom od preko 10 000 kilometara.

U studenom 1993. Vrhovna Rada Ukrajine izglasala je ratifikaciju Ugovora o strateškom ofenzivnom naoružanju, ali je definirala 13 dodatnih uvjeta. Ti su uvjeti uključivali sigurnosna jamstva, financijsku pomoć za uklanjanje, kompenzaciju za taktičko nuklearno oružje koje je već poslano Rusiji i priznanje da se samo 36 posto lansera i 42 posto bojevih glava na ukrajinskom teritoriju treba eliminirati. Stoga bi se “nuklearni klub” trebao proširiti. Ali ukrajinsko vodstvo bilo je pod snažnim pritiskom zemalja NATO-a, posebice SAD-a i Rusije. Tako je, u prosincu 1993. počeli su pregovori. U sklopu tih sporazuma Ukrajina se odrekla svog nuklearnog oružja u zamjenu za sigurnosna jamstva, financijsku pomoć i odobrenje plana de nuklearizacije. Ukrajinski parlamentarci odobrili su pristupanje Ukrajine Sporazumu o neširenju nuklearnog naoružanja u studenom 1994. godine. Zapravo, pritisak na Ukrajinu počeo je 1990. godine, kad je bila dio SSSR-a. Već tada je američki državni tajnik D. Baker kao jedan od glavnih kriterija kojim će se SAD rukovoditi pri priznavanju novih neovisnih država naveo “nepostojanje nuklearnog oružja”.

Taktičko nuklearno oružje uklonjeno je s teritorija Ukrajine i prebačeno u Rusiju već 1992. godine. Početkom siječnja 1994. godine postignut je sporazum između Ukrajine, Rusije i SAD-a o prijenosu nuklearnog oružja pod kontrolu ruskog zapovjedništva. Dana 30. rujna 1994. predsjednik Ukrajine L. Kučma uputio je pisma predsjednicima Rusije, SAD-a, Francuske i premijeru Velike Britanije “s prijedlozima za sklapanje multilateralne (SAD, Rusija, Velika Britanija, Francuska, Ukrajina) Memorandum”. Dana 9. studenoga 1994. iz Rusije, SAD-a i Velike Britanije stigle su službene potvrde o “spremnosti za potpisivanje teksta multilateralnog Memoranduma o jamstvima sigurnosti Ukrajine u vezi s pristupanjem Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja”. Navedeni Memorandum potpisali su 5. prosinca 1994. predsjednici Ukrajine, Rusije i SAD-a – L. Kučma, B. Jeljcin i B. Clinton – kao i premijer Velike Britanije D. Major tijekom summita OESS-a. u Budimpešti. Kina i Francuska također su službeno izrazile slična jamstva, ali nisu službeno potpisale Budimpeštanski memorandum. Vlada NR Kine ograničila se na izjavu od 4. prosinca 1994., a Francuska na Deklaraciju s popratnim pismom predsjednika F. Mitterranda od 5. prosinca 1994. Prema Memorandumu, Rusija, Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo ponovno su potvrdile svoju obvezu poštivanja neovisnosti i suvereniteta i postojećih granica Ukrajine, suzdržavanja od prijetnje ili uporabe sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti Ukrajine, te da nijedno njihovo oružje nikada neće biti upotrijebljeno protiv Ukrajine osim u svrhu samoobrane ili na neki drugi način u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda, da se suzdrže od gospodarskog pritiska usmjerenog na podređivanje interesa Ukrajine svojima radi ostvarivanja inherentnih prava u svom suverenitetu, i da na taj način dobivaju bilo kakve prednosti. Strane su ponovno potvrdile svoju predanost traženju hitne akcije od Vijeća sigurnosti UN-a za pružanje pomoći Ukrajini, kao državi koja ne posjeduje nuklearno oružje i potpisnici Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, u slučaju da Ukrajina postane žrtva čina agresije ili predmetom prijetnje agresijom sa uporabom nuklearnog oružja. Strane su također potvrdile u odnosu na Ukrajinu svoju obvezu da neće koristiti nuklearno oružje, a također su se obvezale na konzultacije u slučaju situacije uslijed koje se postavi pitanje tih obveza.

Dana 1. lipnja 1996. posljednji ešalon s 200 strateških nuklearnih bojevih glava zauvijek je napustio teritorij Ukrajine. Općenito, od ožujka 1994. do lipnja 1996. oko 2000 nuklearnog streljiva strateških kompleksa izvezeno je s područja Ukrajine u Rusiju. Uzimajući u obzir taktičko oružje, ukupno je na ruski teritorij prebačeno oko 5000 nuklearnih bojevih glava. Do siječnja 2002. svi strateški bombarderi na teritoriju Ukrajine su demontirani, prebačeni u Rusku Federaciju ili likvidirani, svi ICBM-ovi i njihovi lanseri su uništeni. Bio je to slučaj bez presedana u povijesti. Međutim, pokazalo se da Memorandum nije niti međunarodni ugovor, jer nema pravno obvezujuću snagu. Unatoč svim naporima ukrajinske strane da Memorandum postane obvezujući dokument, Washington i Moskva su ga kategorički odbili i počeli prijetiti Kijevu ako ne bude potpisan.

Povodom 30. obljetnice potpisivanja, Ministarstvo vanjskih poslova Ukrajine je u svom priopćenju istaknulo kako je “danas Budimpeštanski memorandum spomenik kratkovidnosti u donošenju strateških sigurnosnih odluka”. To bi trebalo poslužiti kao podsjetnik sadašnjim čelnicima zemalja euroatlantske zajednice da je razvoj europske sigurnosne arhitekture nauštrb interesa Ukrajine, umjesto njihovog uzimanja u obzir, osuđen na propast. Neuspjeh u pružanju stvarnih, učinkovitih sigurnosnih jamstava Ukrajini tijekom 1990-ih bila je strateška pogreška koju je Moskva iskoristila. Ovu grešku treba ispraviti. Ukrajina bi trebala dobiti jasna, pravno obvezujuća sigurnosna jamstva. Jedino takvo pravo sigurnosno jamstvo za Ukrajinu, kao i faktor odvraćanja od daljnje ruske agresije na Ukrajinu i druge zemlje, je punopravno članstvo Ukrajine u NATO-u. Ministar vanjskih poslova Ukrajine A. Sybiga odnio je originalni tekst Budimpeštanskog memoranduma u Bruxelles na sastanak Ukrajina-NATO na razini šefova vanjskopolitičkih ministarstava. Tamo je istaknuo kako ukrajinski narod čeka odluku o ulasku Ukrajine u NATO, što može biti stvarno jamstvo sigurnosti, jer sve druge mogu postati beskorisne, poput samog Budimpeštanskog memoranduma. A predsjednik Volodimir Zelenski je naglasio da će “bez NATO-a Ukrajina izgubiti svoju neovisnost, jer će se Putin vratiti s ratom”. Ukrajina je imala Budimpeštanski memorandum i druga sigurnosna jamstva, ali to nije zaustavilo Putina”. Vrhovna Rada Ukrajine usvojila je obraćanje povodom 30. obljetnice potpisivanja Budimpeštanskog memoranduma u kojem se navodi da je zloglasni Memorandum je postao gorko iskustvo za Ukrajinu. Rusko kršenje obveza iz Budimpeštanskog memoranduma prekršilo je Ugovor o neširenju nuklearnog oružja i načelo povjerenja u sigurnosne mehanizme za države koje su se dobrovoljno odrekle nuklearnog oružja. Zato hitno potreban novi pouzdan sustav sigurnosnih jamstava koji bi mogao spriječiti buduću agresiju ne samo na Ukrajinu, već i na bilo koju drugu zemlju u svijetu.