Rusija je tijekom utorka balističkim i krstarećim projektilima terorizirala naseljena područja Harkovske, Hersonske, Dnipropetrovske oblasti i grada Kijeva. Ruska Federacija namjerno napada stambene zgrade i civilnu infrastrukturu, mete takvih napada su miroljubivi Ukrajinci, a ne vojni objekti.

Gotovo svakodnevno ruski agresor puca po visokim zgradama u Harkovu. Stanovništvo Harkiva, kao i cijeli narod Ukrajine, nikad neće zaboraviti i nikad oprostiti ruskim ubojicama njihove zločine.

Ruska propaganda svoj najnoviji teroristički napad pokušava opravdati kao “osvetu” za civilne žrtve u okupiranom Donjecku, iako se doznaje da je grad granatiran s ruskih položaja. Jedini jamac sigurnosti i očuvanja života miroljubivih Ukrajinaca su oružane snage koje štite ukrajinske gradove od ruskih projektila, kao i uništavaju neprijateljske objekte na području same Ruske Federacije.

Za učinkovitu samoobranu mirnih gradova i infrastrukturnih objekata Ukrajini treba puno više sustava protuzračne i proturaketne obrane te potrebnog streljiva od svojih saveznika i zapadnih partnera. Ovo je pitanje života i smrti mnogih tisuća mirnih Ukrajinaca, opstanka ukrajinskog naroda i stvaranja preduvjeta za poraz okupacijske vojske i oslobađanje teritorija Ukrajine koje su privremeno okupirale ruske trupe.
U međuvremenu je ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Lavrov ponovno pokušao iskoristiti govornicu Vijeća sigurnosti UN-a u New Yorku za rusku propagandu i širenje dezinformacija. Zahtjev Moskve od 17. siječnja da se sjednica Vijeća sigurnosti UN-a održi 22. siječnja, kao i provokativno rusko granatiranje okupiranog Donjecka 21. siječnja, neposredno prije ovog sastanka, postali su sastavni dijelovi jedinstvenog scenarija Kremlja.

Tvrdeći da je davanje oružja Kijevu prije 18. sastanka u Ramsteinu nepraktično, Lavrov je lagao, navodno optužujući Ukrajinu za granatiranje Donjecka. Rusija raketama i bespilotnim letjelicama sustavno napada mirne ukrajinske gradove. Cinizam situacije je i u činjenici da je ponovno masovno granatiranje Kijeva, Harkiva i drugih gradova uslijedilo manje od dana nakon sastanka Vijeća sigurnosti UN-a. Zapravo, Lavrovljev govor je pokazao besmislenost mirovnih pregovora s Moskvom.

Rusija i dalje negira neovisnost i teritorijalni integritet Ukrajine i ne odustaje od svojih genocidnih namjera. A priče o mirnom i sretnom životu Ukrajinaca pod ruskom okupacijom postale su još jedna Lavrovljeva cinična laž. Okupacija ne predstavlja ništa manju opasnost za Ukrajince od ratnih sukoba i raketiranja.
S obzirom na stalno pozivanje Moskve na neka navodno povijesna prava u Ukrajini, predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski potpisao je dekret “O područjima Ruske Federacije povijesno naseljenim Ukrajincima”. Ukrajina ne postavlja teritorijalne zahtjeve ni prema kome i bori se isključivo za vraćanje kontrole nad svojim teritorijima unutar međunarodno priznatih granica. Međutim, Rusija već desetljećima pokušava iskoristiti etničke Ruse i rusko jezičnu zajednicu Ukrajine kao faktor pritiska na Kijev, instrument destabilizacije i razaranja ukrajinske državnosti.

Istodobno, milijuni Ukrajinaca u Ruskoj Federaciji lišeni su mogućnosti potpunog zadovoljenja svojih kulturnih potreba i osuđeni su na potpunu rusifikaciju. Do danas, mnogi milijuni etničkih Ukrajinaca u Rusiji nemaju nijednu ukrajinsku školu, čak ni razrede za učenje ukrajinskog jezika i kulture, ili ukrajinsku knjižnicu.

Predsjednički dekret ima za cilj osigurati nacionalna prava Ukrajinaca u Ruskoj Federaciji i vratiti pravdu ukrajinskoj zajednici, koja je jedna od najdiskriminiranijih u Rusiji. Ukrajinska država dužna je čuvati sjećanje i svijetu govoriti istinu o Ukrajincima i drugim narodima koje je Kremlj porobio. Samo u Kubanu Ukrajinci su do 1930. činili 70% stanovništva regije. Kubanski Kozaci izravni su potomci ukrajinskih zaporiških Kozaka, kada je Zaporišku Sič likvidirala ruska carica Katarina II 1775., a zatim je petnaest godina kasnije dopustila osiromašenim ukrajinskim Kozacima da se presele na Kuban, čiji je teritorij bio ispražnjen kada je Kubanska Horda, koja je bila pod pokroviteljstvom krimskog kana, nakon okupacije Krima od strane ruskih trupa, odlučila se preseliti u Tursku.

Prije stotinu godina milijuni Ukrajinaca živjeli su u južnom Sibiru i na Dalekom istoku carske Rusije, koji su tamo preseljeni krajem 19. i početkom 20. stoljeća radi razvoja novih teritorija. U Sibiru su mjesta gdje su kompaktno živjeli Ukrajinci nazivana “Sivi klin”, a na Dalekom istoku “Zeleni klin”.

Nakon raspada Ruskog Carstva, Ukrajinci s Dalekog istoka organizirali su se i stvorili Dalekoistočnu Ukrajinsku Narodnu Republiku 1920.-22. Pokrivala je ogroman teritorij od 2 milijuna 100 tisuća četvornih kilometara. Ali uništili su nju boljševici i Crvena armija.

Nakon toga je crvena Moskva uništila sve ukrajinsko na Dalekom istoku i u Sibiru. A početkom 1930-ih Staljin i boljševici organizirali su gladomor ne samo u Ukrajini nego i u blizini Kubana, gdje je živjelo gotovo 70% Ukrajinaca, te u ruskim regijama susjednim Ukrajini – Kursk, Voronjež, Belgorod, Rostov, gdje su Ukrajinci činili 30% stanovništva. Danas tamo praktički više nema ničeg ukrajinskog, osim Kubana, gdje je većina pjesama ukrajinska i ostali samo prezimena.
​