Oleksandr Levčenko, bivši veleposlanik Ukrajine u Hrvatskoj i danas je za nacional.hr komentirao aktualna događaja u europskoj političkoj areni u odnosu na rat u Ukrajini. 

Njegov osvrt prenosimo u cijelosti:

“Rusija počela je svoj Vandalski osvajački pohod na Europu preko Ukrajine krajem veljače 2014. godine, kad je pokušala aneksirati ukrajinski Krim. To je bilo po prvi put nakon 1945. godine, kada je stvoren novi sustav sigurnosti u Europi i svijetu s ciljem sprječavanja izbijanja novih ratova, osobito Trećeg svjetskog rata. Taj sustav novih međunarodnih odnosa bio je utemeljen u novoj međunarodnoj organizaciji globalnog karaktera, a to su Ujedinjeni Narodi.

Prvi uspješni pokušaj rušenja ovog sustava postavljenog po završetku Drugog svjetskog rata napravila je Moskva kad je u 12 dana, u ožujku 2014. godine, organizirala pseudo referendum na Krimu koji je već bio okupiran ruskom vojskom i koja je kontrolirala sve na poluotoku. Zamislite novi kremaljski sustav okupacije tuđih teritorija kao novi ruski izum. Prvo ulazi ruska okupatorska vojska, nakon 12 dana pod njezinom kontrolom organizira se neka parodija zvana referendum što kasnije Kremlj prodaje međunarodnoj zajednici kao neko novo samoopredjeljenje stanovništva.

Reakcija međunarodne zajednice na prvu ovakvu, nakon završetka Drugog svjetskog rata, aneksiju, sličnu onoj koju je izvela 1938. godine nacistička Njemačka s Austrijom, bila je samo na verbalnoj razini. Ruska Zvjer osjetila je strah u očima UN-a, NATO-a, EU-a te krenula odmah na ukrajinski Donbas s istim scenarijem. Ovakvo nešto se nije dogodilo čak ni u afričkom Bantustanu kada su njihov teritorij preuzimali vanjski plaćenici. Izražena verbalna zabrinutost u New Yorku (sjedištu UN-a), Bruxellesu (NATO, EU), Strasbourgu (Vijeće Europe) Ruse je samo dodatno zapalila. Osjetili su bojazan i neodlučnost međunarodnih struktura čak i Washingtona i krenuli dalje.

Rušenje malezijskog aviona u srpnju 2014. s neba nad Donbasom ruskim protuzračnim projektilom, koji je bio dovezen na privremeno okupirani ukrajinski teritorij, toliko je prestrašilo neke zapadne glavne gradove da su napokon odlučili uvesti paket sankcija prema službenoj Moskvi. Tada su se na ovaj europski potez na ruskoj televiziji otvoreno smijali, a Zapad je reagirao kao da se ništa nije dogodilo,

Kijev je ponovno zatražio jak međunarodni pritisak na Rusku Federaciju. Washington je tada, uglavnom isto verbalno, ohrabrivao Ukrajinu uz davanje materijalne podrške, a Berlin i Pariz pojavljuju se kao posrednici u pregovorima s Moskvom. Za svoj narod Njemačka i Francuska prikazivale su kako se bore za mir diplomatskim putem, a u stvarnosti su već tada stvarale pretpostavke i scenarije za sljedeći široki krvavi agresivni rat Kremlja. Tek prije desetak dana aktualni predsjednik Njemačke Frank-Walter Steinmeier priznao je da je pogriješio u politici prema Putinu i Kremlju.

Danas ova greška košta Ukrajinu trilijun dolara uništene infrastrukture, širenje ukrajinskog teritorija pod privremenom ruskom okupacijom, na tisuće života nedužnih Ukrajinaca… Pri tome Pariz još uvijek provodi beskorisnu telefonsku diplomaciju, koja nije spriječila Putina da krene u rat protiv Ukrajine ili otvoriti zeleni koridor za spašavanje blokiranog stanovništva Mariupolja.

Razumijem da svatko u životu može pogriješiti, no pitanje je je li ovo zbog nekog nerazumijevanja, odsustva želje ili sebičnosti od neizlaska iz stanja komfora? Telefonska terapija Putina koju provodi s Macronom izaziva od strane analitičara u najmanju ruku čuđenje. Ali ako pogledamo da je ovom odnosu alternativa dolazak na vlast Le Pen, koja zagovara tijesne odnose NATO-a i Rusije, onda je puno bolja diplomacija Emmanuela Macrona. Jasno da Kremlj financira radikale ne samo u Francuskoj nego i u čitavoj Europi. Samo je pitanje zbog čega europske institucije i organi kaznenog progona na sve ovo Putinu gledaju kroz prste? Zašto Europa ne stane na kraj onima koji podržavaju krvavi rat u Ukrajini? To nije samo amoralno već i kazneno djelo.

Pitam se koliko je zagovornika ruske invazije već osuđeno u Europi? Ne može se zagovaranje rata promovirati kao sloboda govora. Podržavanje rata vuče za sobom kazneni progon prema međunarodnom pravu. Prema tome, svi koji izlaze na ulice europskih gradova s ruskim zastavama moraju biti privedeni kako ne bi na taj način pripremali teren za budući dolazak ruske okupatorske vojske. Slobodna Europa se mora braniti od pristaša ruskog svijeta i vojno i kazneno”.