Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko za nacional.hr analizirao je odnos ruskog i ukrajinskog jezika, stavljajući i tu temu u kontekst današnjeg rata.

“Još na početku 20. stoljeća revolucionari su prozivali carsku Rusiju tamnicom naroda ovog imperija. Jedan od zadataka Prve revolucije u Ruskom carstvu 1905. -1907. g. bilo je davanje narodima te mnogonacionalne države pravo na vlastiti jezik, obrazovanje i razvoj kulture. Rusko carstvo propagiralo je ruski šovinizam, ali pod udarcima demonstranata i svih nezadovoljnih koji su tražili radikalne promjene u zemlji moralo je snažno popustiti u odnosu na nacionalna prava mnogih nacija i narodnosti koji su bili u sastavu carstva.

Poslije 40 godina zabrane korištenja svog jezika i odsustva nastave na rodnom jeziku, Ukrajinci su tada vratili to pravo kao i neki drugi narodi. To je bio snažan udarac rusifikaciji mnogih naroda i nacija. Možemo govoriti da je ruski jezik u to doba postao dominantan u mnogim ukrajinskim gradovima samo zbog zabrane korištenja sredinom 19. st. U ukrajinskim selima to uopće nije bilo moguće realizirati, pa je carska administracija koncentrirala svoju djelatnost u zabrani uporabe ukrajinskog i drugih jezika osim ruskog u svim većim naseljima, zbog veće koncentracije stanovništva.

Ali neke manje nacije faktički nisu ništa dobile od carskog režima u Peterburgu. Povijesno proširenje granica Moskovske kneževine još u 14.-15. stoljeću, kada je ona bila sastavnica veće Mongolo-Tatarske države Zlatna horda, provociralo je proces uništenja niza domicilnih naroda, koji su oduvijek stanovali na području europskog dijela sadašnje Rusije. Apsolutnom većinom to su narodi koji su pripadali finsko-ugarskoj lingvističkoj grupi. Prvi Slaveni iz Poljske na njihove terene prije svega u zapadnom dijelu sadašnje RF dolaze tek u 8. stoljeću. Iz sadašnje sjeverne Poljske dolaze plemena pod nazivom Slovene i sele se u velike regije, gdje osnivaju s domaćim finsko-ugarskim stanovništvom gradove Stara Ladoga i Novgorod. Također, iz sjeverne Poljske dolaze slavenska plemena pod nazivom Kriviči, koja sele na područja sadašnje sjeverozapadne RF i osnivaju zajedno s lokalnim stanovništvom gradove Izborsk i Smoljensk. U regiju rijeke Moskva i južnije dolaze iz istočne Poljske slavenske plemena Vjatiča i Radimiča. Oni su zajedno s lokalnim finsko-ugarskim stanovništvom osnovali gradovi Moskva i Rjazanj.

U doba druge Kijevske države Rus (882.-1240. g.) na prvotno finsko-ugarskima prostorima po nalogu velikih Kijevskih knezova bili su također osnovani gradovi Suzdalj, Tver, Pskov, Rjazanj, Murom, Bjeloozero, Jurjev. Sve ovo bili su neslavenski prostori gdje su uvijek živjela uglavnom plemena finsko-ugarskog porijekla. Samo pored gradova Pskova, Izborska i Smoljenska također su živjeli domicilni plemena Balta odnosno predaka sadašnjih Litvanca i Letonaca.

Tako je etnički sadašnji ruski čovjek postao kao svojevrsna mješavina domicilnih plemena finsko-ugarskog porijekla Merja, Jerzja, Mokša, Muroma, Mešćera, Perm, Čeremisi, Votjaki, Čudj, Vodj, Ižora, Jemj, Korela, Burtasi i priodošlih iz teritorija Poljske slavenskih plemena. To su ogromni prostori sadašnjeg europskog dijela Ruske Federacije. Ovi finsko-ugarski narodi i pridošli Slaveni iz Poljske bili su pokoreni drugom Kijevskom državom Rus u kojoj titularni narod isto nosio naziv Ruse. Samo to se odnosilo se na Kijev, Černigov, Perejaslav, Galič, Vladimir. Pokoreni narodi na sjeveru zemlje često se počeli sebe nazivati Ruskije odnosno ti koji pripadaju i žive zajedno s Rusima. Ovaj naziv Ruskije oni koriste i sada. Samo nekim nije jasnim slučajem u srpskom i hrvatskom jeziku termin Ruskij prevodi se kao Rus, što potpuno zbunjuje narode zapadnog Balkana u razumijevanju razlike između Rusa i Ruskih. Napominjem da su Rusi bili direktni potomci prvih Slavena koji su uvijek stanovali u suvremenoj središnjoj, zapadnoj i sjevernoj Ukrajini. Tu su Anti i Sklavine. Ukrajinci su direktni nasljednici Rusa. Suvremeni narod Ruskije, kojih na Balkanu nespretno preode kao Rusi, su direktni potomci već spomenutih finsko-ugarskih plemena i Slavena pridošlih sa teritorije Poljske. Ovi Slaveni iz Poljske direktni su potomci prvih Slavena na poljskim terenima – Veneda. Venede ili Vende spominjanju se još u starogrčkim i rimskim pismenim izvorima u prvom i drugom stoljeću naše ere.

Suvremeni Ruskije odnosno Rusi imaju slavenski jezik kojeg su dobili od pridošlih iz poljske Slavena, koji je prihvatio korekciju na kijevski način u doba druge Kijevske države Rus, poslije čega opet se polako vratio na svoje načela. Što se tiče narodnog kostima, običaja i melodike izvornih narodnih pjesama Ruskih oni su potpuno finsko-ugarske naravi zato se tako i razlikuju od svih drugih slavenskih naroda. Ali za mnogo pripadnika domicilnih u sadašnjoj RF finsko-ugarskih naroda nije prihvatljivo što se njihov jezik potpuno zaboravlja i politički oni nemaju nikakva prava na svojim teritorijama, koje naseljavaju nekoliko tisuća godina. Oni su protiv nasilne rusifikacije koja se odvija zadnjih 500 godina i traže svoju etničku, kulturnu i političku samostalnost od šovinističke Moskve. Tako je u estonskom gradu Otepja bio je održan kongres finsko-ugarskog naroda Erzja. Oni su poslije diskusije došli do zaključka o neophodnosti stvaranja svoje državnosti pod nazivom Jerzjanj Mastor. Na kongresu narodni poslanici nisu priznali legitimnost stvaranja u okviru RF Republike Mordovija, a također regija Nižnji Novgorod, Penza, Rjazanj, Uljanovsk i Samara. Na ovim teritorijama smatra se neophodnom stvaranje federativne države Jerzanj Mastor, što bilo bi pravom domicilnog naroda na samoopredjeljenje. Delegati su utvrdili da politika Moskve nikad nije bila u interesu naroda Jerzja i imala je obilježja skrivenog etnocida. I da samo stvaranje neovisne države naroda Jerzja ima mogućnost sačuvati kulturu, jezik i narodne vrijednosti koje su na granici nepovratnog uništenja. Ova država će imati 8 kantona i autonomnu Mokšansku republiku. Glavni grad – Saran Oš. Osim granica bili su utvrđeni nacionalna himna i grb. Delegati su podržali Rezoluciju koja je bila primljena u Pragu 23. srpnja ove godine na kongresu slobodnih naroda Ruske Federacije „O dekolonizaciji Rusiji“. Kongres je osudio mobilizaciju domicilnih naroda Rusije na rat u Ukrajini, smatrajući ga opasnošću za cijeli svijet i pozvao na stvaranje na teritorijama naroda podjarmljenih Moskvom svojih nacionalnih država”, napisao je Levčenko.