Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u nedjelju je za nacional.hr analizirao nedavne izjave Vladimira Putina o povijesnim činjenicama. Iznio je povijest Ukrajine te poručio da ruska propaganda često iznosi pseudo povijesne činjenice.

“Ruska propaganda stalno koristi pseudo povijesne činjenice kako bi opravdala svoj napad na Ukrajinu. Postoji nekoliko scenarija. Nekad Putin izjavi gluposti da su Rusi i Ukrajinci jedan narod. To pak pokazuje potpuno neznanje šefa Kremlja o etnogenezi vlastitog naroda koji ima jake finsko-mađarske korijene, za razliku od Ukrajinaca koji su izravni potomci prvih Slavena. Ukrajinci su se kao nacija pojavili na teritorijima koji su bili preci velikog dijela slavenske obitelji, ali ne i Rusa, koji svoje povijesne slavenske korijene vuku uglavnom od Poljaka.

Nekad se dogodi i da ruski predsjednik tvrdi da su Ukrajinu stvorili Lenjin ili Staljin. Pritom zaboravlja da su upravo boljševici uništili obnovljenu ukrajinsku državnost u obliku Ukrajinske Narodne Republike 1921. godine. Međutim, jedan od glavnih stupova cijele moskovske propagande je tvrdnja o navodno povijesno ruskom Krimu. Na temelju “povijesnog prava” Kremlj želi objasniti svoju vojnu invaziju na ukrajinski poluotok. To je potpuno lažna mitologija Kremlja, koja se mora uzeti na razmatranje.

Prvo stanovništvo Krima, poznato iz prvih pisanih izvora, a ne samo iz arheoloških istraživanja, bila su plemena Kimerijaca (12. st. pr. Kr.). Bila su to pastirska plemena koja su govorila iranski jezik i koja su stigla iz dalekih azijskih stepa. Sredinom 7. stoljeća p.n.e. većinu Kimerijaca zamijenila su druga plemena koja su govorila iranski – Skiti, koji su došli iz istih stepa u kojima su nekoć živjeli Kimerijci. Također do atraktivnih uvala poluotoka u 6.st. prije Krista dolaze grčki kolonisti i počinju osnivati ​​prva naselja na području Krima: Pantikapei (Kerč), Kerkenitida (Evpatoria), Feodosia i nekoliko drugih.

Za vrijeme rimske vladavine Krim doživio gospodarski procvat

Stoljeće kasnije pojavio se i Hersones (Sevastopolj), kojem je, kao i Pantikapej, suđeno da postanu glavna središta Grka na Krimu. Paralelno s tim, u 1. tisućljeću prije Krista u podnožju i planinskom Krimu, kao i na južnoj obali poluotoka, pojavila su se plemena Tauri, koja su stigla kroz Kerčki tjesnac sa susjednih područja podnožja zapadnog Kavkaza. Skitska država na Krimu postojala je do druge polovice 3. stoljeća. n. e. Tada njima je glavni grad bio Skitski Napulj (Simferopolj), ali su ga uništila germanska plemena Gota koje pristigli iz Skandinavije. Oni su se na Krimu pojavila početkom 3. stoljeća za vrijeme velike seobe naroda.

Za vrijeme rimske vladavine Krim je doživio gospodarski procvat. U to su se vrijeme na Krimu pojavili prvi kršćani. Četvrti rimski papa Klement I. (101. g.) bio je prognan i ovdje je umro mučeničkom smrću. Krajem 4. stoljeća n.e. Goti sa sjevera Krima progone turkofonska plemena Huna, koji su podrijetlom iz stepa srednje Azije, iako su sami Huni brzo napustili poluotok i nastavili svoj pohod prema srednjoj Europi. Ali dio stanovništva Gota povukao se u dubinu poluotoka i naselio se u jugozapadnom dijelu planinskog Krima. Među njima se uspješno propovijedalo kršćanstvo, pa su krajem 4. stoljeća poslije Krista dobili svog biskupa. Osnovana je Gotska biskupija, koja je bila podređena Carigradu.

U 5. stoljeću propala je država Huna sa središtem na srednjem Dunavu, a dio njihovih plemena ponovno je našao utočište u stepskom Krimu. Krajem 6. stoljeća stepski Krim pripojen je Zapadnom turskom kaganatu. Invazija vojske kaganata na Krim sužava bizantsku zonu utjecaja samo oko Hersonesa. Stoljeće kasnije Krim je pao pod vlast Hazarskog kaganata. Hazari su se ovdje dugo nastanili. Oni su činili etničku osnovu naroda Krima – Karaima. U 10. stoljeću Hazarski kaganat je propao nakon što su ga porazile trupe Kijevskog velikog kneza Svjatoslava.

Kijev stvara Kneževinu Tmutarakan na obali Kerčkog tjesnaca, koja je 120 godina kontrolirala prolaz brodova iz Crnog mora u Azovsko more i uključivala istočni Krim. U 9. stoljeću mađarska plemena nakratko ulaze na Krim, a zatim se sele na zapad u dunavske stepe. Zatim su se na poluotok pojavila plemena Pečenega koja su govorila turski i koja su se preselila iz srednje Azije. Nakon njih, novi moćni nomadski narod postali su Polovci, odnosno Kipčaki koji govore sličnim jezikom, koji su osvojili Krim u 11. stoljeću. Držali su veći dio Krima više od dva stoljeća, sve dok se na Krimu nisu pojavili Mongolo-Tatari. Polovci su postali glavni narod iz kojeg su se u budućnosti formirali krimski Tatari kao rezultat etnogeneze.

Kijevski veliki knez Volodimir produbljuje veze Kijeva i Hersonsa

U 9. stoljeću jača Kijevska država, šire se njezine granice, uspostavljaju se trgovački i vojni odnosi između Kijeva i Hersona (Hersones, Sevastopolj). Godine 988. Kijevski veliki knez Volodimir stigao je na Krim. Njegova vojska je zauzela Hersones. Veliki knez Volodimir odlučio je oženiti Annu, sestru bizantskog cara, te je on i njegova vojska prešli na kršćanstvo na poluotoku. Nakon ovog događaja još se više produbljuje veza između Kijeva i Hersona (Hersones, od 18. st. Sevastopolj), jer je Veliki knez Volodimir odavde u Kijev poveo mnoge svećenike, odnio knjige i crkvene predmete. U 12. i 13. stoljeću trgovci iz Kijeva i Černigova aktivno su prodavali svoju robu preko trgovačke luke Surož (Sudak) na južnoj obali Krima, budući da je kneževina Tmutarakan, koju su oni osnovali, prestala postojati.

Od sredine 13. stoljeća talijanske države Venecija i Genova uspostavile su kontrolu nad južnom obalom Krima, pod potpunom dominacijom Genovežana, koji su ovo područje držali do druge polovice 15. stoljeća, odnosno prije dolaska Turaka. Posjed Đenovljana na Krimu zvao se “Genovljanska Gazarija”. U 13. stoljeću Krimski Goti su na području jugozapadnog planinskog Krima stvorili svoju državu koja je nazvana Feodoro. Stanovništvo Feodore ispovijedalo je pravoslavlje. Službeni jezik bio je grčki. Godine 1475. trupe Osmanskog Carstva zauzele su sve zemlje Genovežana i državu Feodoro.

Prvi nastup mongolsko-tatarske vojske na Krimu zabilježen je 1223. godine. Nakon 15 godina ponovno su se pojavili i osvojili cijeli stepski Krim, koji je postao ulus (regija) Zlatne Horde. Središte Krimskog ulusa bio je grad Solkhat (Stari Krim, koji je dao ime cijelom poluotoku). Kada je Zlatna Horda oslabila, Krimski kanat je postao neovisna država. Godinom osnutka smatra se 1449. Postojao je do 1783., kada su ruske trupe okupirale poluotok, a carica Katarina II. izdala manifest o pripajanju Krima Rusiji.

Kremlj dovodi rusko stanovništvo iz zaostalih krajeva

Od 1783. do 1917. Krim je bio dio Ruskog Carstva. 1918-1920. na području poluotoka vodio se građanski rat. Krajem 1920. Krim je okupirala Crvena armija, a 1921. boljševici su objavili stvaranje autonomije Krima u sastavu Sovjetske Rusije. Postojao je do jeseni 1941., kada su poluotok okupirale trupe Wehrmachta. Nijemci su vladali poluotokom do 1944. godine, kada su Krim oslobodili borci Četvrte ukrajinske fronte, koju su činili uglavnom mobilizirani Ukrajinci.

U svibnju 1944., po Staljinovom nalogu, krimski Tatari su deportirani iz svih svojih naselja na Krimu. U nehumanim uvjetima cijelu se naciju prevozilo u stočnim vagonima u Uzbekistan i na Ural. Za to vrijeme svaki četvrti deportirani krimski Tatar umro je tijekom egzila. Kako bi potpuno promijenio etnički sastav poluotoka, Kremlj dovodi rusko stanovništvo iz zaostalih krajeva Ruske Sovjetske Socijalističke Federacije u mjesta gdje živjeli Krimski Tatari. Pridošli Rusi otimaju kuće i imovinu krimskih Tatara i postaju većina stanovništva Krima. Ali uzimajući u obzir da su ti ljudi stigli iz drugih klimatskih zona – pokazalo se da su apsolutno nesposobni upravljati krimskim zemljama. Ti teritoriji zapadaju u potpunu stagnaciju.

Kad je vođa sovjetskih komunista Hruščov posjetio Krim, zaključio je da poluotok nema ekonomske perspektive kao dio Ruske Sovjetske Socijalističke Federacije. On to pitanje iznosi na raspravu u Kremlju i nailazi na podršku vodstva Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Provedene su odgovarajuće ustavne i zakonske procedure u vezi s prijenosom teritorija poluotoka na cijelu Ukrajinu. Vodstvo u Kijevu shvatilo je da će Krim morati biti financiran iz republičkih fondova na mnoge načine, a Hruščov je obećao potporu na nacionalnoj razini u izgradnji Krimskog kanala od Dnjepra do stepskog dijela Krima, koji je udahnuo novi život i gospodarski razvoj u poluotok.

U veljači 2014. ruske trupe počele su zauzimati ukrajinske državne objekte na poluotoku. Pod puškomitraljezima su dva i pol tjedna nakon okupacije poluotoka organizirali pseudo referendum o priključenju Rusiji koji gotovo nitko u svijetu nije priznao.

Od 3200 godina točno poznatog povijesnog razvoja Krima, Rusija ga je posjedovala 173 godine

Dakle, zaključno, znamo da su Skiti vladali poluotokom najduže – 1000 godina, odnosno od sredine 7. stoljeća p.n.e. do kraja 3. stoljeća poslije Krista. Sljedeći po dužini vladavine su stari Grci, koji su imali svoje gradove-države i Bosporsku državu od 6. st. prije Krista do 3 st. nove ere, odnosno 900 godina. Tijekom 800 godina postojala je povijesna vladavina plemena Taura koje su živjeli u planinskim područjima poluotoka. 500 godina Kimerijci su dominirali poluotokom. 450 godina značajan dio Krima bio je u vlasništvu Rimskog i Bizantskog Carstva. Poluotok je bio dio Krimskog kaganata 340 godina, južni Krim je bio dio Osmanskog Carstva 320 godina, a dio Hazarskog kaganata 300 godina. Goti su 240 godina vladali jugozapadnim dijelom poluotoka u sklopu svoje države Feodoro, a prije toga 150 godina na cijelom području Krima od početka 3. do druge polovice 4. stoljeća. Stepskim Krimom su 240 godina vladali Polovci, a južnim Krimom 230 godina Genovežani. Gotovo 200 godina stepski Krim kontrolirali su nomadski Pečenezi. Kijev je vladao poluotokom 120 godina kroz kneževinu Tmutarakan i 60 godina od 1954. do 2014. kao dio Ukrajine, dakle ukupno 180 godina.

I konačno, Rusko Carstvo je posjedovalo poluotok od 1783. do 1917., odnosno 134 godine, plus Sovjetska Rusija nakon građanskog rata od 1921. do 1941. – to je još 20 godina i nakon njemačke okupacije od 1944. do 1953., dakle još 9 godina, što je ukupno 163 godine. Dakle, od 3200 godina točno poznatog povijesnog razvoja poluotoka Krim, Rusija ga je posjedovala samo 173 godine, uzimajući u obzir 10 godina okupacije – 2014.-2024.

U okviru povijesnog procesa to je vrlo malo. To je onoliko koliko Rusija posjeduje teritorije od Bajkalskog jezera do Tihog oceana, a koji je oduzela od Kine. Sada se u modernim kineskim udžbenicima povijesti ove zemlje nazivaju kineskim od pamtivijeka. Peking ne napuštaju misli o njihovom sigurnom povratku u matičnu luku, kao ni Kijev koji se bori da protjera ruske agresore s teritorija ukrajinskog poluotoka”, napisao je.